017 : Medaljom do lične slobode.

Piše: Aida Hadžić

Jučer sam istrčala svoju prvu trku: Igman 10 km. Bez pretjerivanja govorim da je ovo moja najveća pobjeda nakon Cheveninga i Oxforda. Ne zbog screenshotova koje sam primila od prijatelja koji su me prepoznali na naslovnoj stranici jednog ovdašnjeg portala, već zbog cijele priče koja stoji iza odgovora na sva pitanja koja sam primila:

Jesi li ovo stvarno istrčala 1o kilometara? Otkud ti kondicija?

Jednako su se svi začudili prošle godine kada sam došla na svoj prvi trening, nakon što me Nudžejma javno prozvala na Facebooku jer opet nisam došla na taj prvi trening, iako sam to najavljivala godinu dana. Onda sam odlučila doći: kud puklo da puklo! Pojavila se tako neka djevojka odnekud i to ona što je prozivana nekoć zato što nije došla na trčanje... u starkama?

Kako ti Boga ti misliš u tome trčati? Zar nisi imala druge?

Nisam, ali nisam više imala ni izgovora za izostanak…

Prijateljica mi je dva mjeseca prije toga pokupila patike za trčanje u nekoj frci, tako da sam na to skroz zaboravila. U osnovnoj i srednjoj školi sam sport radila u starkama. “Šta fali”, rekoj sebi. Onda je krenuo show: ne samo da sam istrčala u starkama sa naprednom grupom, sve do Alifakovca, već sam istrčala svih 8 krugova uz onu Sizifovu uzbrdicu i nazad. Mislim da sam time iznenadila mnoge, jer su očekivanja bila mnogo manja kako sam na treninge dolazila “svake prestupne”.

Krila sam se od Nudžejme, Jasmina i Vedrana, koji su mi u ovoj posljednjoj godini postali jedni od najbitnijih ljudi u životu, a da to ni ne znaju.

Ljubavlju su me „navukli“ i na Igmanskih 10 kilometara. Imamo startninu, mogla si ti, prva trka, prva medalja, zašto da ne?

Cijela historija od 20 i kusur godina stala je u četiri kruga igmanske staze. Vraćalo se sve: ljubav prema ritmičkoj gimnastici i njenoj eleganciji; basnoslovne koreografije kojim su me gimnastičarke podsjećale na vile. Sa šest godina sam rezala trake pokvarenih videokaseta i sama pokušala trenirati sport o kojemu osim vizuelnih pokreta nisam ništa znala. To mi je poslije bilo jako korisno za odbojku, za koju sam bila jako talentovana: servirala sam sa šest metara odstojanja od trake, branila svaku loptu, a svojom visinom i dobro zakucavala. Nastavnik sporta u Osnovnoj školi Zahid Baručija me poslao na treninge s odraslima, jer je bio uvjeren da imam potencijal za državnu reprezentaciju.

Prvo izbjeglištvo, a zatim povratak u Bosnu i to izbjeglica prijeklom iz Vlasenice. Iz Podrinja. Niti su mi roditelji razumjeli što bih ikakav sport trenirala niti su imali novca za to. Spremila sam se ponovno u anksioznom stanju nakon drugog i mog posljednjeg treninga. Bilo me kao i uvijek strah: šta ako zakasnim na taj posljednji autobus? Novca za taksi nemam, kako ću pješke kući? Mobitela nisam imala te 2004. Propala je i moja zamisao o sportskoj stipendiji za neki od Ivy League univerziteta.

Onda sam upisala Gazi Husrev-begovu medresu, koja po nepisanom pravilu nikad nije slala djevojke na takmičenja iz sporta. Današnje učenice te medrese i ne znaju da sam upravo ja bila ta koja je insistirala na tome da dobijemo dopuštenje za učešće na takmičenju u košarci. Animirala sam djevojke u internatu i nagovorila profesoricu da traži odobrenje. Ne možete zamisliti koliki je to značaj imalo.

Reakcije na nas su bile nevjerovatne: BKC sala, puna adolescenata je navijala za nas “bule” u predivnim sivo-ljubičastim dresovima zbog kojih je profesorica obišla cijelo Sarajevo. Inače bi to za nas bila uvreda, ali ovaj put smo ga srčano prihvatile, kao što smo presretno primile skromnu nagradu za fair play. Svi: organizatori i profesori su bili toliko impresionirani da smo pokrenule novu tradiciju za sljedeće generacije medresanki. Kasnije me profesor sporta poslao na takmičenje iz atletike: ponovno prvi put za djevojku iz Medrese.

Uspjela sam doći do kantonalnog takmičenja i trkala se pored djevojke u profesionalnom atletskom izdanju. Ja pokrivena, Selma u topu i šorcu. Koševski stadion je navijao za mene, „bulu“ i svi su aplaudirali, iako sam osvojila tek šesto mjesto. Više nego podršci navijača radovala sam se Selminoj pobjedi. Prišle smo jedna drugoj i grlile se, dok je ona ponavljala: Ovo mi je sve dragi Allah pomogao, dok je cijeli stadion zviždao i aplaudirao našem zagrljaju. Jedan od organizatora je dobacio: To je pravi sportski duh.

Meni je i više od toga. To je i oličenje Bosne i Hercegovine: Istok Zapada i Zapad Istoka.

To je bio i posljednji put da sam trčala. Mami je strašno smetalo mišljenje mahale u Semizovcu o činjenici da jedino ja trčim, ja pokrivena. Jer tako se fine djevojke ne ponašaju po ustaljenim konvencijama podrinjske kulture u kojoj je ona odrasla. Mišljenje mahale me nije zanimalo, ali nisam mogla izdržati narušavanje mira. Sanjala sam toliko godina o slobodi duha, o uspjehu nakon uloženog truda. I dobila sam ga stipendijom koja mi je promijenila život.

Na trci sam u nedjelju završila sasvim slučajno, kroz zezanciju u našoj viber grupi. Istrčala sam prvi put nakon više od pola godine Darivu. Na mojih hiljadu zašto ne mogu na Igman, Nudžejma je imala hiljadu zašto mogu. Zaspala sam sa samo dvije želje: da se probudim na sabah i da se probudim na vrijeme za dogovoreni prevoz. Ostalo: sanjat ću sutra. Nisam imala snage za išta više tako kasno u noć.

Vrijeme je bilo blago kišovito, a ljudi puni pozitivne energije, jer se održala prva trka nakon restrikcija. Bila sam tako sretna što sam tu i što sam ustala na sabah i odlučila izdržati kako-tako do cilja, pa makar puzeći. Prva dva kruga sam lahko prebrodila, a posljednja dva uz četiri pauze i Nudžejmino i Vecino bodrenje. I dok sam nekako preživljavala posljednje brdo, iscrpljena, na rezervnoj energiji, Nudžejma i Veca nisu znali da mi je prolazila kroz glavu cjeloživotna priča o tome odakle meni kondicija za ovo. Tijelo je ipak zapamtilo sve isječene trake, koševe, serve i sprintove.

Izdržala sam, uz pomoć dobrih prijatelja i došla do medalje koja za mene isijava zapravo svu moju borbu za ostvarenje snova o slobodi zbog koje su me prozvali Leptiricom: poput djevojčice Srne koja je nekad kao iz priče Dinke Šimunovića maštala o tome kako će postati muško ako prođe ispod duge.

Nakon 12 punih godina od posljednjeg takmičenja. Samo je to ovaj put nova osoba, s identitetom i samopouzdanjem. Uspjeh, uistinu, boli. Ali zapamtite: leptirovi se rađaju iz gusjenica, a Feniks se diže iz pepela.

#TiTo #TiToMožeš #SarajevoRunners #Trčanje #running