013 : Čiji su zapravo naši koraci?

Piše: Almasa Hodžić

U najavi za triatlonski kup Green Lake pročitah citat Zuke Džumhura koji kaže kako nam je svima već unaprijed propisan broj koraka u životu. Nešto mislim na nama je valjda kakvi će ti koraci da budu, prema čemu i zarad koga ćemo da ih napravimo.

Trčanjem sam počela da se bavim još u osnovnoj školi. Kako sam bila brža od svih dječaka iz razreda, porodično donesosmo odluku da će atletika da bude moj sport. Sa 11 godina sam iz Breze prije ili poslije škole autobusom dolazila na Koševo da trčim. I stalno odgovarala na pitanje: „Kako se to trenira atletika, je li vi samo trčite?“ Voljela sam biti atletičarka ali sam se bojala. Bojala sam se, treninga, bojala trka, stalno se borila sa porivom da stanem i često ne bih izborila. Ali nastavljala uvjerena da je Trčanje – To.

Sa 13 godina, malo prestara djevojčica za ospice, zbog njih završavam u bolnici. Mali mozak je dio čovjekovog tijela u kojem se nalazi čovjekov centar za ravnotežu. I dio koji može biti napadnut ako se taj bezazleni virus ne preboli na vrijeme. To je bio moj slučaj. Vrlo brzo od atletičarke postadoh atletičarka koja nema koordinaciju, ne osjeti noge, niti može da pogodi usta prinoseći zalogaj. Iako sam znala da je stanje prolazno, činjenica da ne mogu sama ići gdje sam naumila bila je poražavajuća. Potpuni oporavak je trajao oko pet mjeseci u kojima nisam mogla trenirati. I ne, nije ovo još jedna priča o talentiranom sportisti koji zbog povrede nije napravio karijeru. Ova karijera nije napravljena zbog straha. Bolest je bila tek izgovor. Bila sam kukavica iako je hrabrost bila meni najcjenjenija osobina.

Nekoliko godina poslije, gledajući ljude oko sebe koji su u stalnoj frci boreći se da srede posao, porodicu i život, skontah da postajem neko ko je u stalnom grču za ispite, za rokove i ocjene. I da moram prestati da se bojim da ću izgubiti kontrolu. Da bojeći se nikad zapravo nećemo živjeti, samo ćemo gledati da sačuvamo ono što imamo. Nikad nećemo napraviti ključne, velike korake, koji se cijene i zbog kojih vrijedi koračati. Tada odlučim ostvariti sve ideje ikada zamišljenje, bez izgovora, bez straha i odustajanja. Ova godina će biti prekretnica. Postajem fudbalski sudija, iako sam djevojka. Pa onda i glavni sudija, iako se bojim ući u teren. Sad baš uživam. A i dalje me strah.

Počinjem trčati sa ekipom Trčanje i To. Ispočetka samo da očuvam kondiciju za suđenje a onda potpuno neplanski, povučena njihovim iskrenim sportskim i prijateljskim duhom, želeći što više vremena provesti u takvoj atmosferi, već se spremam za polumaraton. Znate kako vam rekoh da sam kao atletičarka znala da stanem? Tad sam trčala na 400 metara. Sada, kao rekreativac , ne razmišljam o stajanju po sniježnoj Velikoj Aleji, na minusu, trčeći 19 kilometara sa grupom ljudi koja također ne misli stati. Trčim prvi polumaraton radeći ono sto mi govori vođa grupe i najbolji trkački prijatelj. Ne stajem. Onda trčim drugi i treći, radeći samo ono što ja želim. Sama praveći svoje korake, praveći ih po osjećaju, po svojim otkucajima i dahu. I konačno imam sve pod kontrolom ne trudeći se kontrolisati išta. Jer kontrola je osjećaj. A kada pobijediš strah, sigurno ga osjećaš. I nakon dugo vremena, sada sam još uvjerenija da Trčanje jeste To. Upisat ću se na šah i planinariti i završiti i triatlon i maraton i doktorat. Radit cu stvari koje se „ne mogu“ jer smijem i mogu.

#TiTo #TiToMožeš #SarajevoRunners #Trčanje #running