003 : Marš mira 2019.

Piše: Selma Špago

Nezuk je i ove godine bio mjesto polaska učesnika Marša mira putem slobode. Prijevoz do Nezuka bio je obezbijeđen, a polazak sa Snagova (gdje sam bila smještena) prema startu Marša bio je u 06:00h. Sam put do Nezuka je bio vrlo brdovit i težak autom da sam se zapitala šta je to što me čeka pješačenjem iza ovih silinih brda. Dolazimo u Nezuk, već su ljudi počeli da se skupljaju u grupama. Stalno dolaze grupe ljudi kombijem i autima iz različitih dijelova BiH. Tu su bili stariji ljudi i žene, mladići i cure, svi nekako u čudnom raspoloženju. Uzbuđeni, a opet nekako u nekom strahu i iščekivanju. Humor je bio uvijek prisutan ali nekako, tu je bio neki smijeh koji je trajao mili sekundu jer svaki put kada se okreneš i pogledaš u masu ljudi zamisliš i shvatiš kako je ovo mjesto bilo mnogim ljudima spas i karta za novi život.

Ispratili su nas stanovnici Nezuka sa suzama u očima. Vjerovatno isti oni koji su dočekali malobrojne koji su tu bili `95. Prema trasi Marša trebali smo prijeći sljedeći put : Nezuk - Baljkovica - Parlog - Crni Vrh - Snagovo – Liplje. Ovo je najkraća dionica puta i nekako sam zamišljala da mi je ona priprema za druga dva dana koja su po zahtijevnosti mnogo teža i duža. Prolazimo kroz naseljena mjesta gdje nas ispraćaju ljudi sa suzama u očima. Kako prolazimo kotlinom vidim slike koje su postavljene pored puta da nas podsjete kako su izgledali ti ljudi koji su borili da dođu do slobodne teritorije i majke koje su ih dočekale. Sa obližnje džamije puštene su ilahije i kaside u čast svih poginulih koje su čitavu kolonu bacile u stanje tišine i tuge. Svi smo zanijemili, samo su koraci bili ti koji su nas odavali da smo i dalje tu. Dalje putem smo se nekako grupisali i uhvatili tempo koji smo držali do kraja puta. Uzbrdice i malo blata od kiše koje je padala prethodni dan nije nas mnogo omela tokom pješačenja. Već oko podne sunce je počelo da grije i veći dio puta je bio suh. Tokom puta imali smo dva historijska časa koja su nas još jednom podsjetila da nikada ne smijemo da zaboravimo ono što se ovdje desilo i ljude koji su život dali da bismo mi sada ovdje mogli slobodno da hodamo. Usput smo u svakom od ovih mjesta naišli makar po jednu masovnu grobnicu. Kako je vrijeme prolazilo, ekipa Crvenog križa koja je pratila kolonu imala je pune ruke posla, najčešći problem su bili žuljevi i bolovi u koljenima i stopalu. Ja sam se još uvijek držala dobro, pomalo umorna, ali puna motivacije da dođemo do kraja. Bezbroj makadam ceste ostalo je iza nas, bezbroj staza koje su vodile kroz šume, bezbroj koraka osta je utisnut u tu zemlju. Ko zna kada će opet neko hodati ovim putem. Vjerovatno neće niko do sljedećeg Marša, razmišljala sam dok sam gledala u pustoš oko sebe. Usput smo nailazili na naselja gdje su nas sačekali tamošnji stanovnici sa kafom, sokom, vodom i hranom. Opet se u meni javio onaj pomiješani osjećaj radosti i tuge, zadovoljstva i bijesa, stida i srama. Taj osjećaj se mora doživjeti. U našem okruženju ga nikad neće ni biti. Naši ljudi su previše gordi za takve postupke. Tužno je kada spoznaš da kada svi mi odemo, ostaće ljudi koji u sebi nose svu bol ovog svijeta.

Drugi dan je trebalo preći put: Jošanica - Donja Kamenica - Bakrači - Glodi - Udrč - Cerska - Kaldrmica - Đugum – Mravinjci. Tetka koja je išla prošle godine me je već psihički spremila za Udrč koji je prošle godine bio najzahtijevnija dionica puta. Kada smo se došli do Udrča nimalo lijepo nije bilo vidjeti daleki vrh te planine na koju smo morali doći. I dalje smo se lagano vukli međutim kolona se ubrzo rasula i mogli smo se nesmetano kretati. Staza je vijugala kao planinski potok čas lijevo, čas desno a mi smo morali nastaviti dalje. Šuma je stvarala hlad što je prijalo našim umornim nogama. Lagano smo se kretali prema Udrču (1043m) kroz staze koje su za razliku od prošle godine bile proširne, pa je više ljudi moglo da se kreće. Kiša koja je padala prethodnu večer napravila je veliku količinu blata koja se ljepila za našu obuću. Već sam nakon par metara odustala da čistim blato iako su noge sve bile teže i teže. U šumi sam našla dvije grane koje su mi poslužile kao štap i olakšale kretanje kroz blato.

U putu sam naišla na ostatke obuće, ljudi su jednostavno na kraju skinuli obuću i hodali samo u čarapama jer je bilo vrlo teško se kretati. Mnogim starijim ljudima ovaj dio puta nije dobro prošao, neki su odustali, a po neke je ekipa Crvenog križa morala doći i intervenisati. Nisam htjela da odustanem i pravim pauze iako je teško bilo, zadala sam jedan tempo samo sam gledala gdje ću nogom pravilno stati. Nisam smjela pogledati gore jer bih sebi onda psihički samo otežala. U glavi mi je bilo samo Jasminova recenica: “Ruke rade”. Tada sam shvatila koliko mi je trčanje sa grupom Trčanje i to na Betaniji i Darivi pomoglo da ojačam ne samo fizički već i psihički. Dugo je trajao uspon na ovu planinu, u glavi su prolazile razne misli. Putem su se mogle čuti priče ljudi koji su '95 prošli ovuda. Njima je bilo mnogo teže to se ne može ni zamisliti. Ali nekako taj umor tijela nas je na trenutke stavio u njihovu kožu. Kada smo uspješno savladali Udrč napravili smo malo dužu pauzu, da se odmorimo i pripremimo za ostatak puta. Sljedeća destinacija bila je Cerska, jedino mjesto u Vlasenici koje nije bilo okupirano 1992. godine. Pala je 1993. godine, a nesretne 1995. godine tu su ubijeni brojni muslimani koji su se iz Srebrenice pokušali probiti do Tuzle. Mnogobrojne table sa oznakama masovnih grobnica govore o prošlosti. Govore, a samo nijemo šute. Bio je to težak dan, ali ipak sa jednom od lakših trasa. Sunce je žarilo, a asfalt se isijavao direktno u naša lica.

Bol u tabanima koju smo osjećali od asfalta se nekako trpila jer smo znali da nemamo još mnogo, a težu dionicu puta smo prešli. Nakon deset i po sati hoda stižemo na lokaciju, ljudi već onako izmoreni leže na cesti, pojedini zavijeni, pojedini jedva se kreću. Gledam i u svojoj glavi već zamišljam kako tu leže ranjeni ljudi, ljudi koji se nisu mogli kretati i rane zavijene koje su i dalje krvarile. Organizovanim prevozom stižemo u Novu Kasabu kod jedne žene u čijoj kući smo bili smješteni sa još 30 učesnika Marša mira. Sa domaćicom Mensurom, kojoj se ovom prilikom od srca zahvaljujem na svemu, odlazimo u obližnju džamiju na jaciju. Srce mi je bilo puno što vidjeh pune safove muškaraca i žena, a opet žalosno što su to sve stariji ljudi koji su se vratili svojim ognjištima da svoju smrt dočekaju na svojoj zemlji i među ono malo svog naroda koji je ostao živ. Divim se tim ljudim koji su smogli snage da se vrate I nekako nastave normalno da žive. Svi oni imaju rane na srcu koje neće nikada zacijeliti. Jedino ono malo djece i unučadi sto im dođu iz inostranstva par mjeseci boraveći tu učine da to ranjeno srce malo jače kuca i bude ispunjeno ljubavlju i srećom.

Trasa koju smo trebali proći trećeg dana izgledala je ovako: Burnice - Kameničko Brdo - Ravni Buljim - Jaglići - Šušnjari - Budak - Potočari (Memorijalni centar). Već polovinom druge noći kiša je počela da pada i nije prestala ni samo jutro kada je kolona krenula. Svi smo odmah navukli kabanice i polahko u 07:00 krenuli sa lokacije gdje je kamp bio smješten. Kada smo krenuli nismo ni znali da će kolona ići novom trasom, koja je ustvari i orginalna trasa iz '95. U masi su se mogle čuti priče kako je nova trasa teža od Udrča i da nas čeka težak put jer je kiša i dalje bez prestanka padala. Nakon velike uzbrdice došli smo do rasksnice gdje dobivamo uputu da ukoliko želimo da idemo novom trasom skrenemo lijevo, a ukoliko želimo starom da samo nastavimo desno. Razmišljam u sebi kada mi je ovo prvi put neka to bude i moj prvi prohod novom orginalnom trasom. Sačekam tu par sekundi ostatak svoje grupe i polahko krećemo u nešto nepoznato za sve nas. Već na samom početku dočekala nas je velika uzbrdica kojoj kao da nije bilo kraja. Nakon određenog vremena dolazimo u šumu, a kiša sve jače i jače počinje da pada. Više mi i nije bilo bitno što je sva odjeća na meni ispod kabanice mokra, u glavi su mi samo bila razmišljanja kakav nas to put čeka. To razmišljanje mi je prekinuo neki zvuk, neka jeka... Dižem glavu I skidam kabanicu sa glave da bolje čujem. U šumi je odjekivalo: “Nermine sine…”. Svi su se u tom trenutku se zaustavili. Ne znam da li je nekome pozlilo pa doziva sina Nermina ili... Nakon par sekundi shvatam da je to snimka iz '95 koju su pustili sa bine gdje je održan historijski čas. To je snimak na kojem zarobljeni Ramo Osmanović, okružen naoružanim srpskim vojnicima, u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, doziva sina Nermina: “Nermineee, hajde dolam! Ja sam dolamo, slobodno kod Srba! Svi hajte!“

Dolazimo do lokacije tzv. bukve na Kameničkom brdu gdje je izvršena prva zasjeda Srebreničkoj koloni jula '95. gdje je veliki broj ljudi ubijen. Tamo ne postoji niti centimetar tla a da nije natopljen krvlju. Obuzeo me neki strah a istovremeno i bol. Osjećala sam se kao da hodam po živim ranama. Dva čovjeka koja su preživjela kolonu spasa su podijelili sa nama svoje iskustvo sa tog dijela trase. U tom trenutku kao da se nebo otvorilo, kiša je počela sve jače i jače da pada. Suze su same počele da de slijevaju niz naša umorna lica. Svaki detalj iz njihovih priča se mogao zamisliti tu nekoliko metara od nas. To su bile vrlo teške i potresne priče. Nakon što smo minutom šutnje i učenjem sure odali počast svim tim žrtvama i mogli smo nastaviti dalje svoj put. Dobili smo informaciju da nas čeka vrlo teška dionica puta koja nije prohodna i da moramo ići jedno po jedno vrlo oprezno, jer je kiša koja je i dalje padala napravila veliku količinu blata koja onemogućava kretanja. Već nakon par metara uskog šumskog blatnjavog puta dolazimo do prvog potoka gdje već dolaze prve poteškoće. Put preko svakog sljedećeg potoka je bio sve teži i teži. Užad koja su postavljenja između obližnjih stabala su nam mnogo pomogla da usljed spuštanja prema tim potocima ne završimo u provaliji koja se nalazila odmah ispod staze.

. Na par kritičnih mjesta stajali su zaposlenici gorske službe za spašavanje bez kojih se sigurno ne bi uspio savladati ovaj sio prelaza. Sa strane smo mogli da vidimo majice, torbe, cipele i ostale komade odjeće koji su visili po granama. Bile su to stvari onih koji su išli ovim putem `95. Bilo je vrlo jezivo gledati takve prizore. Gdje su sada svi ti ljudi koji su te komade odjeće i obuće imali na sebi? Da li negdje po inostranstvu uživaju u blagodatima života? Ili možda sjede u svom obnovljenom domu tu nedaleko od mjesta kojim prolazimo? A šta ako su mrtvi? Šta ako nisu mogli nastaviti i tu su po posljednji put pogledali u nebo, udahnuli zrak, vidjeli ovo drvo na kome sada stoji ova torba? Nastavili smo koračati kroz šumu i usput smo susretali još komada odjeće, obuće i torbi koje su nas nijemo ispratile kao i one prije nas. Poslije šume čekali su nas usponi koji su nerijetko stvarali veliku gužvu zbog uske staze. Ali izdržali smo. I nastavili dalje kao da je prvi dan. Držala nas je uzvišenost samog marša ljudi, trenutak silaska u Memorijalni centar, slike majki koje će nas dočekati, obećanje koje imamo prema onim koji su poginuli. Nakon što smo uspješno savladali osam potoka krenuli smo dalje bez pauze nadajući se da će ubrzo doći pauza za kafu I čaj. Međutim kako smo krenuli dalje uzbrdica je bila sve veća i veća, a naš umor je sve više i više počeo da nas usporava. Par puta bacim pogled prema gore nadajući se da ću ugledati trake od kojih nema još mnogo do prve pauze. Međutim samo se mogla vidjeti magla i ljudi kako se jedva kreću kroz šumu tražeći bilo koji suhi dio tla kako im se ne bi klizalo pod nogama. U šumi sam opet našla granu koju sam koristila kao štap i mnogo olakšala kretanje uz uzbrdicu. Napokon stižemo do traka, a nakon par metara do mjesta gdje su dijeli kafu i čaj.

Nakon 10 km teškog i napornog puta dolazimo na ravnicu gdje pravimo pauzu. Onako umorna, sva mokra prvo uzimam topli čaj ne bih li se ugrijala što prije. Taj čaj je imao neki poseban okus, ne pamtim kada mi je nešo više prijalo i okrijepilo organizam. Možda zato što sam ga toliko isčekivala i zamišljala. Nakon pauze polahko krećemo prema Potočarima. Iza nas je ostao najteži dio puta. Tada su već počeli neki drugi problem, neke druge misli koje su okupirale moju glavu. Nešto što je čini mi se teže od ovog fizičkog umora i puta koji je ostao iza nas. A to je kako se sada psihički spremiti za dolazak u Potočare. Razne mi slike prolaze u glavi. Kako su se oni osjećali dok su isčekivali lica svojih najmilijih. Nisu znali da li su živi ili su i dalje negdje u šumi ostali. Kako smo se sve više i više približavali Potočarima ljudi su pristizali i već se pravila ona ista stisnuta kolona ljudi kao i na početku Marša mira kada smo krenuli. Između drveća polahko se naziru bijeli nišani. Osjećanja su sve više i više pomiješana. Dobivamo obavjest da kolona u 20:00 ulazi u Memorijalni centar Potočari i da moramo još malo da pričekamo.

Opet razne slike i osjećanja koja se u meni javljaju. Na jednu stranu ponos što sam došla bez ikakvih problema i povrede, a na drugu stranu stid i sram što smo dopustili da se ovako nešto dogodi. Bila sam dijete '95 godine i nisam mogla ništa učiniti. Sada kao odrasla i zrela osoba mogu i moram da učinim nešto. Moramo da prenosimo historiju na buduće generacije da se ovo nikada više ne dogodi. Ljudi lahko zaboravljaju sve. Moramo raditi na našem znanju. Znanje treba da bude naše najveće oružje. Ako ubiju znanje i sputaju nam obrazovanje onda smo totalno izbrisani. Kolona polahko kreće prema Memorijalnom centru. Tada sam ugledala mnoštvo bijelih nišana koji su izvirivali iza krošnje jednog drveta.

Vidila sam Memorijalni centar. Već tada sam se počela gubiti u moru emocija, misli, pogleda. Srce počinje da kuca sve jače i jače. Dočekao me prizor koga ću teško moći zaboraviti ikada. Tik uz metalnu kapiju Memorijalnog centra stajale su majke suznih očiju, narodne nošnje i sa pomiješanim osjećajem tuge i ponosa gledale u nas. Više nisam osjećala umor. Osjećala sam samo bujicu suza koje su se poput nabujale rijeke spremale da probiju branu. Zamišljam kako majke i dalje gledaju u nas nadajući se da će među nama naći svoje očeve, muževe i djecu. Obilazim krug oko spomen ploče sa imenima. Učim Fatihu i molim Boga da im podari lijepi Džennet, a njihovoj porodici snage i sabura da dalje nastave živjeti život ponosno i hrabro.

Na kraju shvatam da ovaj put želim opet ponoviti koliko god da je težak bio. Vrijedilo je zbog ovih majki. Vrijedilo je zbog nas samih. Našeg postojanja i našeg doprinosa da se znanje obnavlja sve dok za to imamo snage u našim srcima.

#TiTo #Srebrenica