007 : Trčanje kao zahvalnost i povratak sebi

Piše: Mirzana Pašić Kodrić

Protekla 2017. godina bila je izuzetno teška godina za mene i moju cijelu porodicu. U tom (ne)snalaženju sa velikom količinom stresa, odgovornosti i obaveza prvi put sam gotovo potpuno zaboravila da brinem (i) o svom fizičkom zdravlju, a posljedice sam vrlo brzo osjetila, kako u smislu sve većeg umora i iscrpljenosti, tako i na kilaži. S obzirom na to da je danas trčanje postalo najpopularniji sport u Sarajevu, mnoge moje prijateljice su već niz godina trkačice koje vrlo uspješno trče polumaratone i maratone i godinama su me bezuspješno nagovarale da trčim i ja.

Samo sam ih ponosno bodrila, iako mi trčanje nije bilo nimalo stran sport ni tada. Dapače, moj otac je skoro cijeli život aktivno trčao kada to nije uopće bio popularan sport, a na njegov stalni nagovor, ponekad bih mu se (obavezno navečer, da me niko ne vidi) i stidljivo priključila, uvijek uplašena da će svi misliti kako smo „čudni i neobični“ što trčimo gradom. Naime, odlično se, nažalost, sjećam i vremena u kojima je bilo vrlo „neobično tek trčati Saraj’vom“. U kući smo odavno imali čak i traku za trčanje na koju bih usput ponekad stala samo kada želim skinuti koji kilogram, ali ta motivacija brzo je nestajala.

Nekada sam trenirala i rukomet i tada mi je također trčanje bilo sastavni dio treninga, ali nikada njegov glavni dio. Trčanje sam nekako pogrešno doživljavala kao „sastavni dio drugih sportova“, sport mog oca i „ostalih“ kojima se ne radi ništa zanimljivije, a nikako moj glavni izbor rekreacije, pogotovo ne „javno trčanje Sarajevom gdje će me oznojenu gledati moji studenti i kolege“. Kasnije sam bila zaljubljena jedino u ronjenje i skijanje, ali ta moja zaljubljenost bila je i ostala vrlo sezonski ograničena. U toj 2017. godini umro je i moj otac.

Kroz stalna razmišljanja o njemu, razmišljala sam sve više (i) o trčanju i stalno pokušavala dati sebi odgovor zašto je on, moj uzor, cijeli život toliko volio baš „to trčanje“. Sjećala sam se koliko me samo nagovarao da počnem trčati, jer „trčanje je intelektualni sport samoupoznavanja, sport koji vole pametni“, sport u kojem imaš vremena samo za sebe i ne takmičiš se ni sa kim. Prvo sam bezuspješno nagovarala brata da zajedno počnemo trčati, jer moje prijateljice su prebrze za mene, a na kraju me moja divna Nudžejma Softić ipak nagovorila da samo dođem i tek onda, u izvrsnom društvu, kroz smijeh i zabavu, mislim o svemu drugom. Tamo me dočekao i trener Nick Jaković, s kojim sam na prvom treningu više razgovarala općenito o duhovnosti, umjetnosti, pjesništvu i filozofiji trčanja, nego što sam trčala.

U tom periodu trebala mi je najviše duhovna energija da mi samo malo aktivnije pokrene tijelo. Trebalo mi je vrijeme samo za mene, vrijeme u kojem ću ispuhati sav nemir, zabrinutost i tugu koju sam tada nosila u sebi. Već na drugom treningu kroz trčanje sam uspjela najviše vježbati izbacivanje svega ružnog što me tištilo, ograničavalo i usporavalo. Oslobodila sam se groznog kompleksa kako izgledam dok oznojena i u odjeći u kojoj ne mogu prikriti višak kilograma, sva crvena u licu, trčim Sarajevom. Slušala sam najdražu muziku na slušalicama i lagano se tjerala da uvijek volim sebe, svoj život i sve što on nosi (i) sa velikim gubicima najdražih i svim drugim traumama i kompleksima koje svi nosimo i kojih se ne treba uopće stidjeti.

Učila sam da se upravo razgovorom, prije svega sa sobom, treba suočiti sa svim problemima, biti zahvalan na zdravlju i svakom pokretu koji možemo napraviti i da uvijek hrabro moramo i trebamo naći načine za prevazilaženje svega ružnog. Onda sam osjetila da je za mene trčanje sport oslobađanja, zahvalnosti, bezgranične slobode i potpune emotivno-intelektualne uravnoteženosti. Trčanje sam počela najviše doživljavati upravo kao harmoniju mojih osjećanja i pokreta.

Sport samospoznaje i liječenja svega pogrešnog i nezdravog što nosim u sebi. I odličan način da se družim i upoznajem različite, a nadasve zanimljive ljude i žene koji su dio naše trkačke grupe „Trčanje i to“. S njima sam naučila koliko je važno biti ne samo jaka individua, već (i) tim, te koliko upravo dobra grupa jeste u stanju izvući ono najbolje iz pojedinca. Na traci nikada sama ne bih sigurno mogla istrčati 10 km i upravo je (i) to naše druženje mom starom pasivnom trčanju dalo neku posve novu aktivniju i ljepšu dimenziju.

Stekla sam nove drugare i drugarice, a sa starim prijateljicama sam dobila još jedan vid izrazito zdrave zabave. Kroz trčanje sam naučila i važnost upornosti, ali kroz prizmu da me nešto „u čemu sam daleko od najbolje“, itekako ispunjava i čini sretnom. Naučila sam mnogo više uživati u uspjesima drugih te da je rekreativno bavljenje sportom najljepši poklon koji osoba koja nije profesionalno vezana za sport može sebi dati. Jer trčanje, na različite načine, jeste bukvalno za svakoga. Pa čak i za mog šestogodišnjeg sina, koji je također završio svoju prvu trku. I naša grupa „Trčanje i to“ jeste to već dokazala nizom primjera koji svjedoče da sve ograničenosti sami sebi samo dajemo.

Ono što me posebno veže za ovu grupu je njihova spremnost da se sport uvijek i samo veže za plemenite i humane ideje te samousavršavanje, a ne za rezultat i takmičenje, tako da se posebno radujem kada skupljamo novac za raznorazne akcije, donacije i sl. Ta doza nesebičnosti trkača i trkačica općenito, zaista, je vrlo impresivna i nadasve pohvalna.

S obzirom na to da sam i spisateljica, to je jedini sport u kojem imam vremena aktivno misliti i o onome što pišem i što planiram pisati. Zbog svega toga, dok trčim, ja, zapravo, najmanje trčim, pa se gotovo iznenadim kada vidim šta mi sve tijelo jeste u stanju uraditi. Neki to zovu „Runner’s High“ – stanjem koje hormoni sreće izazivaju. Za mene je to ipak moja odluka da budem zahvalna, više volim sebe i svaku minutu svog postojanja koju želim iskoristiti na najbolji mogući način okružena divnim i plemenitim ljudima i ženama.

Jer trčanje je baš kao i književnost, čitanje i sve druge dobre stvari koje nas okružuju. Što ih više radimo, više otkrivamo čarolije zadovoljstva koje nam pružaju. I uvijek bolje upoznajemo sebe.

#TiTo #TiToMožeš #SarajevoRunners #Trčanje #running