001 : Jaka želja i mali, ali redovni koraci ključ su istinske promjene

Piše: Nudžejma Softić

Nakon što sam sasvim prosječnom brzinom i još nespremna za veće izazove istrčala tri polumaratona u mjesec dana, čvrsto sam odlučila da želim trčati puni maraton i da ću se odmah početi spremati. Iako nesvjesna koliko bi pripreme za prvi maraton, 42,2 kilometra trčanja trebale trajati i šta su preduvjeti da se jedan takav izazov privede kraju, a čvrsto odlučna da ništa u životu neću ostaviti napola, počela sam s pripremama.

Tri treninga sedmično trčanja pretvorila su se u četiri treninga trčanja sedmično i dva treninga snage, uz samo jedan dan odmora. Ishranu sam potpuno promijenila, morala sam uvesti suplemente, pila sam mnogoooo vše vode, počeli su se javljati neki bolovi i male povrede koje ranije nisam imala. Međutim, nisam odustajala i sve te prepreke nisam shvatala kao znak da treba prestati već kao znak da trebam više učiti i naći način da ih prevaziđem.

Na putu do maratona naučila sam koliko je bitno piti magnezij za urednu probavu i sprječavanje grčeva. Naučila sam, također, da se hrskavica i željezo troše trčanjem, ali da se hrskavica obnavlja želatinom, a da za željezo postoje vrlo jednostavni trikovi, uz čiju će kombinaciju trčanje dovesti do perfektnih nalaza krvi.

Naučila sam, također, da redovnost u ponavljanju određenih akcija dovodi do čuda i do toga da za mjesec dana možete napraviti i ono o čemu niste nikad sanjali. Zamislite šta se tek dešava u Svemiru kad te akcije ponavljate mnogo više od mjesec dana, ali ste u tome dosljednji. Ne smijem ni da mislim o tome šta sve mogu, jer čim pomislim da bih mogla, krenem i da radim na tome. Baš zato odlučila sam praviti male korake i ne preskakati redoslijed.

Počela sam uživati u svakom potezu, svakom trenutku, vremenu. Trenerica plivanja jednom mi je rekla rečenicu koja mi je jako pomogla u tome da mnoge stvari završim do kraja, a to je da svaki pokret ponovljen 1000 puta postaje polumehanički pokret. Sigurna sam da ni sama nije bila svjesna koliko mi je tim riječima pomogla, a još manje svjesna koliko sam samo puta brojala do hiljadu. I prestala. Jer više nije bilo potrebe za brojanjem i jer ti pokreti jesu postali polumehanički. Prirodni. Normalni.

Benefiti maratonskih priprema bili su nesagledivi – od izgubljenih viška kilograma do ogromnog samopuzdanja. Postala sam mnogo jača i odlučnija, žena koja zna da može sve što želi. I ne radi se tu ni o vrsti treninga ni o tome kako jesti, koristiti suplemente ili spriječiti povrede. Radi se o tome da je život u putovanju do cilja. Da prepreke nisu znak odustajanja, već znak da trebate naučiti kako se nositi s njima.

Ne radi se o tome koliko ste brzi i jaki, već o tome koliko ste sebe dali i koliko vam je stalo. Što ste se više trudili i s većeg dna počeli, veće su emocije u finishu, nakon nekoliko sati fizičke i psihičke borbe i preispitivanja.

Medalja koju dobijete prolaskom kroz cilj nije samo komad željeza, već potvrda zalaganja za cilj koji smo sami sebi postavili i pečat na svaku odluku koju smo na putovanju do njega donijeli. Da znamo da je ono što radimo dobro i da smo na pravom putu – do novog putovanja i iskustava koja nas na njemu čekaju.

#TiTo #TiToMožeš #SarajevoRunners #Trčanje #running