006 : #TiTo i ja

Piše: Irfan Šljivo

Čudno je to kad čovjek pogleda unazad pa tačno može da vidi taj niz kockica koje su se posložile baš tako da bi se našao tu gdje jesi. Ovo je moj put do #TiTo družine.

Nikad nisam volio trčati. To seže još iz ranog djetinjstva, od kad sam počeo trenirati razne sportove. Trčanje je uvijek bila kazna. Onih prvih 15 minuta treninga koje smo provodili trčkarajući da se zagrijemo bi obično trajale kao vječnost. A onda, ako bi se neka utakmica izgubila, znalo se desiti da sljedeći put trčimo cijeli trening za kaznu. Trčanje kao sport mi nikad nije padalo na pamet.

Prođe djetinjstvo, završi se fakultet, a odnos prema trčanju i dalje bijaše na istom. Nedugo poslije studija na ETF-u u Sarajevu, otišao sam u Švedsku na doktorat. Za one koji ne znaju, doktorat, barem onakav kakav je u Švedskoj, je jedno veliko i samotno putovanje u otkrivanju samog sebe i svojih limita. Naučni rad kao osnova tog doktorata se stvara u teškoj osami, sam protiv svih.

U biti, ti kao pojedinac moraš nešto da stvaraš, a svi ostali imaju zadatak da pronalaze mane toj tvojoj kreaciji i da je pokušavaju pobiti. Moj način da se nosim sa teretima tog putovanja je bio sport. Mnogo sporta! Imao sam redovne sedmične termine za tenis, košarku, badminton i fudbal. Trčanje i dalje nije bio moj sport, jer mi se nekako činio samotnim, sa nedovoljno ljudske interakcije. Otrčao bih koju trku 5/10 km na nagovor raje, ali to je bilo sve od mene što se trčanja tiče.

Tu moju sportsku terapiju na pola puta prekida povreda križnih ligamenata koljena zbog koje sam morao odustati od svih tih sportova. Godinu dana poslije povrede dolazi operacija koljena u oktobru 2017. Ležanje jedan mjesec i onda ide lagani rehab, oživljavanje noge od nule. Tri mjeseca posle operacije, nekad krajem januara 2018, prvi put uspijem malo trčkarati u teretani!

Nikad mi trčanje nije bilo draže!! Obzirom da od ostalih sportova nema ništa barem godinu od operacije, to povremeno trčkaranje u teretani polako postaje jedno uže spasa kojeg sam se čvrsto držao i pomalo trčkarao u teretani (jer u Švedskoj zima traje do maja, a ja još nisam toliko lud za trčanjem da idem trčati vani na švedskom minusu).

I tako se čovjek uljuljka u te neke svoje nazovi probleme dok ga život ne prodrma. Kao grom iz vedra neba poziv u pola dana: “Nemoj da se sekiraš. Mamu ti vodimo u bolnicu. Po preliminarnim nalazima dijagnosticiran joj je rak gusterače”. Brzo googlanje, pa onda malo detaljnije googlanje. Muk. U tim trenucima sve nekako stane, izbistre se stvari, nebitne tako lako potonu i samo ono bitno ispliva. Sve se tako iskristalisalo u trenu. Pakuj se, ideš kući. Nema tu vremena za gubljenje. Kad neko može da žrtvuje svoj cijeli život za tebe, pa vala najmanje što možeš da učiniš je da žrtvuješ koji mjesec za njih. Ne kaže se bezveze da je dženet pod majkinim nogama.

Trčanje, rehabilitacija, sve je to palo u drugi plan. Mnogo je teško naći vremena, pa onda i dovoljno snage volje za bilo kakvo trčanje i treniranje. Hiljadu doktora, dijagnoza, mišljenja, lijekova u tih nekoliko mjeseci. Milion trenutaka kad se čovjek ponada boljem, isto toliko onih kad sve izgleda beznadežno. Stajati bespomoćno pored dragih ljudi dok pate, preživljavati njihove tegobe… ispija to snagu iz čovjeka. Treba čovjeku kakav dobar izvor pozitivne energije da se sve to predevera.

Onda se počeo približavati Ramazan, a taj mjesec nekako uvijek nosi posebnu snagu, motivaciju, nadu. Sjetim se da sam prošle godine vidio da je bilo neke raje koja je trčala poslije iftara u Sarajevu. Mahnit svijet mislio sam tad. Em trčali, em poslije iftara. Ali mi je baš tad trebalo te zaluđenosti, energije i optimizma. Odlučim da se samo pojavim na jednom od tih okupljanja. Ta grupica ljudi za kratko vrijeme mi je postala kao kakva oaza pozitivnosti i snage u sred jedne velike beznadežne pustinje. Svaki bijeg u tu oazu 2-3 puta sedmično bi mi napunio baterije da održim pozitivnost, snagu volje i nadu u bolje sutra.

Ta grupica trkača mi je pokazala kako je trčanje daleko od samotnog sporta. Štaviše, itekako je to timski sport, prepun pozitivne interakcije, pomaganja jednih drugima kad je najteže. Ko je ikad trčao zna da u svakom trku kad testiramo svoje granice postoji taj prelomni trenutak odustajanja ili napredovanja. U tim prelomnim trenucima grupa je ta koja čovjeku daje snagu za napredak. A u životu ima dosta takvih trenutaka kada nam je potrebna ta grupa, džemat, zajednica, “čopor” da nas podrži kroz iskušenja. Jedna meni draga formulacija važnosti zajedice iz GoT: “When the snows fall and the white winds blow, the lone wolf dies, but the pack survives”.

Prođe taj Ramazan, pretrča se preko 100km, prebrodismo prvu hemoterapiju, održasmo nadu i pozitivnost. Dođe to teško vrijeme za rastanak, kako od onih najdražih tako i od tog malog čopora trkača. Jedno je sigurno, ono što su me naučili u ovo kratko vrijeme i navike koje su mi pomogli da steknem neću dopustiti da izblijede tako lako. Od ovog Ramazana, patike za trčanje postaju sastavni dio opreme za put. Bilo kuda #TiTo svuda!

I za kraj, poruka svim TiTovcima:

Hvala vam svima na nezaboravnom Ramazanu. Na svemu što ste me naučili. Ova grupa je jedno veliko blago koje treba čuvati svim snagama. Kada se nešto radi sa tako čistom namjerom, dobro koje iz njega proizilazi je nesagledivo. Pomažete i gdje znate i gdje ne znate. Ostajte zdravi, čili i veseli, i vidimo se aBd tu i tamo po kojekakvim trkama.

#TiTo #TiToMožeš #SarajevoRunners #Trčanje #running