009 : Život na poklon

Piše: Vedran Rodić

Šta je idealan poklon? Kad vas se neko sjeti dragom sitnicom koja ga/ je podsjeti na vas, kašikicom ili salavetom iz Hard Rock Caffeea ili novčićima koje skupljate iz različitih dijelova svijeta, kutijom Biolectra magnezija, novom Lejlom, vodom ljubavi ili pak kamenčićem s plaže na Baliju. I sretni ste što ste dio nečijeg života kroz te sitnice, a ni svjesni niste da ste na poklon, ustvari, dobili cijeli život.

Nekoliko godina ranije, 2011, nakon što me na manifestaciji „Giro di Sarajevo“ strašno zaboljela lijeva noga, otišao sam kod doktora da za svaki slučaj provjerim šta se dešava. Već rutinskim pregledom dijagnosticirana mi je teška upala i tromboza u dubokim venama (DVT), u cijeloj lijevoj nozi, od pete do vrha. Po izlasku iz bolnice mislio sam da sam završio sa životom, da sam 100%-tni invalid i da se više nikada neću moći baviti bilo kakvom fizičkom aktivnošću. Razmišljao sam kako život više nema smisla i više puta pomišljao na samoubistvo kao jedini izlaz. Takav stav prema životu samo me srozavao sve dublje i dublje.

U narednih pet godina dobio sam više od 50 kilograma, dijelom zbog toga što sam morao biti oprezan s fizičkom aktivnošću, dijelom zbog posla i stresa, a dijelom i zbog toga što sam toliko pao da mi se taj talog u kojem sam bio čak počeo i sviđati. Iako mi je zbog bolesti bilo zabranjeno da pušim, nastavio sam biti strastveni pušač, a i alkohol sam sve češće unosio u svoj menu, čak nekoliko puta sedmično. Za Božić 2016. imao sam 150 kilograma. Srčani udar vrebao je iz svakog ćoška, jedva sam disao, nimalo se nisam kretao, radio sam 24 h, a vikendima samo spavao i jeo. Pušio sam i pio uz jednu jedinu misao, da prekinem to životarenje i da presudim sam sebi. Jedino što me tada spriječilo da to i napravim bila je smrt mog oca i što tada nisam htio rastužiti majku i sestru još jednom. A onda se pojavio još jedan razlog.

Arnel Šarić. Nekad davno vodili smo sasvim drugačije živote i samo se sporadično pozdravljali, sve do 2016. godine, kada smo počeli raditi na istom projektu. Počeo je namjenski da me proziva na račun mog života i kilograma, podj…, naziva raznim pogrdnim imenima. Činjenica da je bio potpuno u pravu izazvala je u meni dotad neviđeni revolt, more isplakanih suza i ljutnje, koji su bili temelj za skorašnji početak nekog sasvim novog, drugačijeg života.

U martu 2017. nakon jutarnjeg programa na radiju, Sharan i ja sjedili smo na terasi s gošćom našeg radija, Nudžejmom. Pažljivo sam uz kaficu slušao njihov razgovor, više sa zanimanjem nego što sam se aktivno uključio u njega, budući da se pričalo o nekim podvizima, trčanju, maratonima, triatlonima, paceovima, o čemu sam mislio da ne smijem ni slušati, a kamoli pričati. U nekom momentu, iznenada, pitala je: „A kad ćemo njega (mene) dovesti na trčanje?“ Rekao sam da moram doktoru, da imam problem, da ne znam mogu li. Uzela je moj kontakt i onda je počelo krčkanje na laganoj vatri. Mjesec dana razmišljao sam da se priključim Nudžejminoj grupi u nastanku. Javio sam joj.

Moj novi život počeo je sa 800 m jedva hodanja na prvom treningu. Smršao sam oko 35 kilograma. Polumaratone trčim rutinski. Spremam se i za triatlon na Korčuli i znam šta je pace. A znam šta su i podvizi i rezultati. U planu imam i maraton. Ne pušim, ne pijem, hranim se pravilno i, najviše od svega, volim život koji mi je poklonjen.

Čekamo vas!

#TiTo #TiToMožeš #SarajevoRunners #Trčanje #running