005 : Kako sam postao ovisan?

Piše: Aldin Velić

U Sunčevom sistemu, na jednom već uveliko antrouzurpiranom planetu Zemlji, postoji jedna državica u obliku srca, a u njoj jedna mala, a Velika Kladuša. Tu sam ja, Velić Aldin, nakupina bjelančevina, ali nažalost i puno ugljikohidrata, šećera i masti rođen. Svoje osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završavam u tom malom gradiću, na sjeverozapadu države, poznatijem još i kao „vrata Bosne“. Kao sin sportaša, podrazumijevalo se da ću krenuti fudbalskim vodama.

Bilo je tu trčanja, ali ne trčanja i pripreme u pravom smislu da sam privržen samo jednom segmentu sporta. Nažalost, trener mi je uvijek govorio da imam tehniku i glavu za nogomet, ali da se dovoljno ne zalažem na terenu, misleći na trku. Sad to zvuči dosta kontraditkorno, za one koji me poznaju. Lud i mlad. Citirao bih njegove riječi, ali bolje je da to ostane samo u mojim mislima. Rapidno, život i nastavak obrazovanja me vodi u centar svih dešavanja – u Hodidjed ili ti ga moderno Sarajevo! Mamina kuhinja NOT, Montana, Chipas, U2, nesportski život, studentski lijeni život – itekako YES.

Od zgodnog i spremnog dječačića, do autohtonog krajiškog mede u roku od samo 2 godine fakulteta. Fakultet kao fakultet, svi znamo šta sve sa sobom nosi, posebno za osobe koje su od svojih domova udaljene kilometre i kilometre. Odlučio sam se pozabaviti u slobodno vrijeme rekreativnim trčanjem.

Naravno, trčao sam sam. Početak. Jako teško, iz svih uglova gledanja. Način, motivacija, sama priprema, disciplina i sve ostalo. Taj moj pokušaj trajao je nekih 2 mjeseca sa najdužom istrčanom dionicom od 7 km. Opet, zatvoren u 4 zida, bukvar ispred mene, ponekad se zarola lopta sa društvom iz doma i to je to. Simpatično, da vršnjake možes na sve ostalo nagovoriti osim na trčanje. Tad su svi zauzeti, puni učenja, puni obaveza, puni problema koje naravno rješavaju sa kolegama na kafama uz zvukove Bube i Jale. Nemam ništa protiv toga, ali mislim da ste poentu vezanu za trčanje shvatili.

I tako ja jedan dan, lajkam, skrolam po instagramu kad ono neki nalog Trčanje i to, rek´o šta je ovo, mogao bih si malo oživiti kratkotrajnu karijeru trčanja. Javim se, kontam treba nešto platiti da se trči, jer se u BiH uvijek sve plaća, kad dobijem odgovor samo ponesi svoje patike i dobru volju. Osmijeh od uha do uha. Tako je sve krenulo. Prvi trening, drugi, treći.. grupa kao grupa trkača mi se jako svidjela, svi su me prihvatili kao jednog svog člana porodice, iako sam ja uvijek bio sramežljiv i povučen u nepoznatim okvirima.

Ali stvarno sam osjećao i sreću i zadovoljstvo i motivaciju. Na početku je bilo bolno, em upale, em manjak kondicije, ali se nikad nisam predavao jer sam vidio da se za ovo vrijedi boriti, da ja to mogu i da ja to želim, uz oslonac ove najbolje grupe predvođene sa dva prava lidera Jasminom i Nudžejmom. Iz dana u dan, iz treninga u treni, sve sam više rastao, kako u trkačkom, tako i u duševnom i psihičkom pogledu. Za milion problema kao i kod svakog studenta, koji su ranije izgledali kao neizlječiva bolest, trčanje sa ovom grupom je bio lijek.

Pravi i jedini lijek. Jedva sam čekao utorak i četvrtak i da one slatke kazaljke na satu dodju do 18:50 da se zaputim ka Vilsu. Tad su bile važne samo dvije stvari: da trčim i da sredina bude prazna. Ostalo je nebitno, ostalo su nijanse. Od mizernih nekadašnjih 7 km, počeo sam trčati cenere bez problema, polumaratone bez problema, da bi došao do granice od 30 pretrčanih kilometara, što mi je sada lični rekord, ali imam namjeru napasti maraton, i znam da on mirno ne spava, jer ga čeka opak i ovisan trkač. Naravno, sve što je lijepo, uvijek krato traje.

Moj studentski život je završio, ja sam morao reći doviđenja Sarajevu, nadam se po mene, bar za kratko, jer sam uvjeren da će me poslovni život opet vratiti njemu, ali jedno je sigurno nikad više zbogom trčanju.

Svatko od nas vjerovatno ima drugačiji razlog zašto je počeo trčati i zašto se bavi trčanjem, ali smo svi tu zbog jedne konstantne ljubavi – ljubavi prema ovom sportu.

#TiTo #TiToMožeš #SarajevoRunners #Trčanje #running