Adla Kahrić: “Uvijek je lijepo vrijeme za trčanje“

Adla Kahrić: “Uvijek je lijepo vrijeme za trčanje“

Šta je najbitnije znati nakon napornog radnog dana?

Vjerovatno kako se dobro odmoriti, ispuniti energijom i duševnom hranom.
Ipak, kada bismo većini ljudi rekli da nakon napornog radnog dana ode na trening trčanja ili trening snage, na plus 30 ili na minus 1 stepen, vjerovatno bi nas pogledali kao pomahnitalo čudovište iz ormara. Vjerovatno, ali šta da vam kažemo da je baš to lijek za traženi odmor? Neću pisati o hormonu sreće i ostalim fiziološkim reakcijama koje umnožavaju pozitivu našim krvotokom dok treniramo, već ću vam navesti konkretne primjere – insane, koji nakon poslova, dječijih predstava, kuhanja ručkova, propalih brakova, vječnosti na birou, studentskih ispita i bezbroj životnih šarenila vežu pertle svojim patikama, kao podsjetnik da smo samo mi ti koji vezuju, mašne i čvorove vlastitoj obući.
Navlačenje pat(et)ike je uvijek stvar izbora, ali za život u kojem planiraš biti odmoran patetiku ćete morati odvezati, a patike zavezati.

Adla Kahrić je marinska stručnjakinja za područje marinskog akvatorija Bosne i Hercegovine, a njena istraživanja su bazirana na ajkulama i ražama Mediteranskog mora te dijagnosticiranje mogućih oboljenja, usljed visokog antropogenog pritiska poput mikroplastike, teških metala kao i mnogih drugih različitih polutanata, a u okviru čega rukovodi istraživanja za National Geographic. (Ko)autorica je više od 40 naučnih i stručnih radova i učesnica više od 20 međunarodno priznatih konferencija, radionica i kongresa. Prvobitne korake u svijetu mora započela je u okviru Sharklab International, nakon čega je zajedno sa kolegama pokrenula Sharklab ADRIA, u okviru koga je potpresjednica, a čije je glavno sjedište na Malti (Naxxar). Trenutno sa svojih 25 godina aktivno radi na razvoju marinske biologije, nastojeći  uspostaviti kvalitetniji napredak u nauci i obrazovanju u BiH.

Od malena ju je trčanje činilo sretnom, ali samo kad je sezona (šta god to značilo), kako bi izbjegla nebulozne poglede i komentare iz apsurdistana, koji su manje očiti po ‘lijepom vremenu’. Ipak, aktivnim i kontinuiranim trčanjem se bavi od prošle godine, kada se priključila #TiTo ekipi, shvativši da je to najbolja stvar koju je mogla pružiti samoj sebi nakon napornog radnoga dana. Čak i kad nije ‘sezona’, jer, kako kaže, „uvijek je lijepo vrijeme za trčanje“.

Nevjerovatno je koliko me trčanje čini opuštenijom, produktivnijom i sretnijom nakon izuzetno napornog dana, ali i na samom početku jutra, nakon čega efikasnije i produktivnije radim.

Svijet definiše na osnovu osjećaja koji su izazvani u trenutku, tako da se zadržava ondje gdje je više pozitivnih emocija.  Ono što ističe kao svoju ljubav je – timski rad. Kaže da je samostalni rad uglavnom primamljivija opcija ljudima, ali kada bismo formirali tim koji bi baš tako funkcionirao – kao jedna osoba, rezultati bi bili nevjerovatno bolji i kvalitetniji.
Adla sa radošču govori o svom laboratorijskom timu i zajedničkim analizama, ali riječi oduševljenja ne zaobilaze ni njen tim u patikama.Kako kaže,“ naši ciljevi trebaju biti zasnovani na ljubavi, jer kada radimo iz ljubavi onda ćemo sami sebi kreirati najlakši i najefikasniji put ka sreći. Ono što je nezaobilazno da spomenem je upravo ekipa #TiTo i naš timski rad! U trenucima kada se razočarate u ljude oko sebe i u timski rad, potrebno je samo da se priključite našoj ekipi na trčanju i da shvatite kako postoje divni ljudi koji jedni druge motivišu i inspirišu, a koji funkcionišu kao porodica. Čak bih i uključenje u naš tim mogla nazvati terapijom, jer niko nije svjestan koliko psihički, ali fizički sebe liječi, ne samo kroz trčanje nego i kroz druženje, gdje je formirana toliko jaka spona i pozitivna energija između članova koju ne mogu objasniti. Nju trebate osjetiti, te mislim da je to upravo razlog više zašto bi vi već sutra bili dio našeg tima i započeli malim koracima mijenjati život u pozitivnom smislu.“

Kako napraviti prvi korak?

Prvi korak u bilo čemu predstavlja najteži korak, ali i naš najveći uspjeh, „jer početi u nečemu u čemu smo upotpunosti izgubljeni je veći uspjeh nego nagrada koju dobijemo na samom kraju“.
Naša sagovornica napominje da svi možemo uspjeti, ali da ne trebamo previše razmišljati. Vrijeme koje provodimo u razmišljanju, možemo provesti u konkretnom djelovanju.
Iliti ga u vezivanju čvorova na našim patikama, a odvezivanju čvorova iz naših života.

Trebamo znati izaći iz komfort-zone i ne bojati se izazova, nego ih prihvatiti i naučiti već jednom da će nas život izlagati iskušenjima i izazovima, te da će oni predstavljati sastavni dio našeg života. Ne, tada ne trebamo luditi i gubiti kontrolu zbog stvari koje se „neplanirano“ dešavaju. Jednostavno ih treba zgrabiti u šaku, jer ukoliko mi to ne uradimo onda će oni nas ugrabiti i nesvjesno lagano izjedati i uništavati. Stoga ne trebamo čekati pravi trenutak za promjenu, jer svaki trenutak je pravi trenutak da započnemo pozitivne promjene u svom životu.“

Dosta ljepše uspomene se kreiraju s ljudima, a ne samostalno. Život je pun proturječnosti, pa zašto ih ne bismo upotrijebili u svoju korist? Nakon umora na poslu, odmorite se umorom na treningu. Jer trening, kakav god da je, nikad nije samo u našim nogama, već i u našoj psihi. Isto kao što vezanjem pertli, vežemo mnogo više od patika.
Uostalom, bez jakih mišića teško da ćemo izdržati po asfaltu. Posebno onih oko usana.

Na kraju dana, čemu taj tron i nagrada koju ćemo dobiti, ako nemamo s kim podijeliti? Za osjećaj ljubavi potrebni su nam ljudi, pa se sigurno svi koji kažu da im ne treba podrška i da su sve sami postigli, trebaju zapitati za svoj osjećaj ljubavi, jer ljubav prema samom sebi zasigurno prelazi u sebičnost.“

Autorica: Edina Čović

Leave a Reply

Close Menu