Godišnjica mojih trkačkih poduhvata

Godišnjica mojih trkačkih poduhvata

Piše: Nasiha Hadžijahić

Bila je to neobično topla i lijepa jesen. Godina 2017. Mnogo lijepih vijesti do tada mi je donijela. Sjećam se k’o sad. Ispred Begove džamije dobijam vijest da sam primljena na svoj prvi posao. Uzbuđena i sretna zovem roditelje. Zvoni. Javlja se mama. „Primili su me!“ uzviknula sam. Ona od radosti brizne u plač. Babo uzima telefon: „Sunce babino! Znao sam.“

To je bio naš posljednji razgovor. Kad bi čovjek samo mogao znati…

Ostatak jeseni i zima prošli su beznačajno. Samotno. Tegobno.

Pred samo proljeće uočila sam sliku prijateljice Lejle Ćelam sa grupom meni tada nepoznatih ljudi. Ozarenih lica, sa medaljama oko vrata. Bili su u Splitu, na polumaratonu. Ko će trčati 21.1km, pa ovi ljudi su vanzemaljci.

Odlučim ja tako da je vrijeme da se i ja pokrenem. Već sam predugo zaglavljena u kolotečini zvanoj kuća-pos’o. Počet ću trčati! Ne, neću ja ići ni na kakve utrke. Ja ću samo malo da se družim s ljudima i da trčkaram koji put sedmično. Tako sam 13. marta 2018. godine došla na prvi trening ispred Zemaljskog muzeja. U trčanje sam se prosto zaljubila, a grupa me oduševila. I danas se bezbroj puta iznenadim količinom pozitivne energije kojom moji #Titovci zrače.

Trčanje me iznova podsjetilo da kada je teško, a bude nekada i teško, treba stisnuti zube i nastaviti. Jer, zaustavljanje bi značilo da se miriš sa činjenicom da ne možeš dalje. A možeš! Možeš sve što ti On dozvoli. Na svakoj životnoj utrci. Posebni momenti su kada plačeš jer ugledaš  prijatelja kako ulazi u cilj, a do jučer je to za njega bio samo san, ili kada neko uspori samo da bi tebe bodrio u prelomnom trenutku. Istinski se raduješ tuđoj sreći i tako i sam nesvjesno rasteš.

Danas, godinu dana nakon prvog treninga, imam mnoštvo medalja, mnogo novih prijatelja, pregršt nezaboravnih uspomena i more planova. Više mi ljudi sa početka priče ne djeluju kao vanzemaljci. Iako su maratonci još uvijek približni ovom opisu. Nadam se da ću i ja uskoro postati jedna od njih.

Znam da bi babi sada bio ponoson na moju ustrajnost i da bi me bodrio u mojim ludostima. Nastavljam juriti srcem koje mi je ova grupa ponovo sastavila.

A neću ja ići na utrke, ma ja ću samo onako trčkarati. Nikad ne reci nikad!

 

Close Menu