Šta zna želja šta je nemoguće

Šta zna želja šta je nemoguće

Piše: Dženana Guzonjić

Moja trkačka priča počinje u novembru 2017. godine. Jednog petka odlučila sam priključiti se subotnjem treningu grupe „Trčanje i to“ na Aleji. Krenula sam ne znajući bukvalno nikoga. Taj dan smo trčali tri kilometra. Ja sam većinu prošetala, ali sam bila prezadovoljna. Nastavila sam trčati redovno i u tome baš uživala.

To je bio najteži period mog zivota. Moja majka je imala nesreću nakon koje je 30 dana bila u komi, a 15 dana nakon što se probudila izgubila je posljednju, životnu bitku. Izgubila sam svoju najveću ljubav, moj životni oslonac. Tada sam mislila da nema smisla nastaviti život. Prestala sam i trčati jer mi se jednostavno nije dalo. Mjesec danas sam provela u kući sa previše popijenih tableta za smirenje. Onda mi je Vedran poslao poruku i pitao me kada imam namjeru vratiti se na treninge. Ubijedio me da ću tako puno lakše podnijeti cijelu situaciju. Odlučila sam pokušati opet i ispostavilo se da je Veca bio upravu. Trčanje je postalo terapija za sve što me u tom trenutku zadesilo, a takav učinak ima i danas.

Počela sam lagano povećavati dužine i prijavila svoj prvi polumaraton u martu 2018. godine. Od tada sam istrčala šest polumaratona, nekoliko manjih trka i jedan sprint triatlon. Posljednji izazov koji sa sama sebi postavila bio je maraton 14. aprila u Beogradu. S obzirom na to da je prvi maraton onaj najveći i najdraži napisat ću nekoliko riječi o njemu, nadajući se da ću i vas potaknuti na maratonsku avanturu.

Samo onaj ko je u januaru u Sarajevu počeo pripreme za maraton zna šta znači trčati dužine po kiši, snijegu, ledu, zagađenom sarajevskom zraku i minusima. Kad u takvim uslovima ko zna koliko puta pretrčiš Sarajevo od Kozje ćuprije do Hrasnice, samo te velika aprilska vrućina u Beogradu može iznenaditi. Srećom nije. Vrijeme je bilo idealno za trčanje.

Avantura je krenula tako što sam došla u startnu zonu za trkače koji planiraju istrčati maraton za više od 4 sata i 30 minuta, a oko mene su bili samo polumaratonci. Kontam super, još ću na kraju sama ostati. Obećanog pejsera na 5:00 nigdje nije bilo. Ok, krenem lagano trčati pejsom 7:00, kako sam i planirala, ali vidim da se patim i da mogu brže. Bojim se onog početničkog entuzijazma i da ću na pola puta ostati bez snage, pa usporim na 6:35 i istrčim polumaraton za 2:15. Šaljem poruku Nudžejmi dokle sam i da se odlično osjećam. Njeni odgovori su me vraćali u život. Na 27. kilometru me uhvatio jak grč u nozi i počeo me boljeti lijevi kuk. Pijem magnezij, malo istežem nogu, ali se ne zaustavljam. Kada sam istrčala 32. kilometar napisala sam Nudži da me boli sve živo, ali da guram nekako.

 

Tada sam shvatila zašto se u pripremama za marton trče najviše 32 kilometra i da maraton nisu samo dva polumaratona – drugi polumaraton je nešto puno više. Tada, ustvari, počinje prava trka. Borba sa samim sobom je najgora. Sat sve sporije očitava kilometre, a noge su sve teže. U glavi hiljadu misli. Nemam vise snage, a znam da ne smijem odustati. Ne smijem odustati zbog same sebe, znam šta sam sve morala uraditi da bih bila na tom mjestu, zbog muža koji me čeka u cilju, zbog mojih prijatelja i trkača koji u Sarajevu čekaju da im javim da sam završila, zbog Zare za čije sam korake i trčala taj dan. Znam koliko će biti ponosni i ne smijem ih izdati. A najviše zbog onih koje sam spomenula na početku, onih kojima ću pokazati da svako može sve što hoće, samo ako to dovoljno želi.

U cijelom tom urnebesu misli stiže poruka od Ajle koja kući dovi za mene i piše da mi je ostao samo još jedan bezvezni cener. Nudži piše da izdržim još malo, da me na zadnjem mostu čekaju najbolji navijači. Tako je i bilo, oni su mi dali nevjerovatnu snagu posljednja dva kilometra trke uzbrdo. Tada sam počela da plačem, jer sam shvatila da je to-to, da završavam, da sam uspjela. Većina trkača hoda uzbrdo. Ja se nisam smjela zaustaviti. Nastavljam, izvlačim posljednje atome snage da izvučem ovu trku ispod pet sati. Prestajem plakati, pa neće me valjda u cilju uplakanu slikati. Posljednjih 400 metara se činilo kao vječnost, sve dok nisam ugledala Esmira u cilju. Taj nevjerovatni osjećaj trčanja skoro 5 sati, 42 kilometra iza leđa i prolaska kroz cilj se ne može ni sa čim uporediti. Presretna sam jer sam završila ono za šta sam se spremala tri mjeseca, svjesna da sam – koliko god to sporo bilo – maratonka. 

Kad se vratim i sve sumiram, bilo mi je odlično. Organizacija Beogradskog maratona po meni bez ijednog propusta. Podrška je na stazi bila na svakom koraku. Nijednom nisam osjetila da me drugačije gledaju zbog hidžaba. Ostala mi je u sjećanju jedna gospođa koja je dobacila: Vidi ove što je lepa, ma vidi je kako je samo slatka. Ali vrhunac je bio kada sam srela grupicu djece migranata i koji su mi počeli nazivati selam kad su vidjeli da sam pokrivena. Ne znam kome je zbog toga bilo draže, meni ili njima.

Već imam planove i želje za dalje: još jedan sprint triatlon, onaj naš, Green Lake bh. triatlon cup, jedan maraton sa najboljom ekipom na svijetu i ko zna gdje će me još putevi odvesti. Šta zna želja šta je nemoguće…

Za cijeli ovaj put zahvalna sam dragom Bogu na snazi i svojoj porodici na strpljenju i podršci u svim mojim ludorijama. Sretna sam što u životu pored njih u životu imam jednu Nudžeju i Jasmina da planiraju svaki trening, da daju podršku i da pomognu, da odgovore na mojih milion pitanja. Sretna sam i zbog svih drugih trkača iz naše #TiTo grupe, koji su bili tu kad je bilo najteže i u našoj grupi aktivno pratili svaki moj maratonski korak, do medalje. U nadi da ću ja biti nečija oni, pozivam vas da nam se pridružite na treninzima i napravite svoje prve trkačke korake i nezaboravne avanture.

Close Menu