Pokušavam svojim iskustvom ohrabriti mlade i pokazati da trčanje nije samo takmičenje

Pokušavam svojim iskustvom ohrabriti mlade i pokazati da trčanje nije samo takmičenje

Piše: Ahmed Ćuprija

Oduvijek sam se bavio nekim vidom rekreacije, a najčešće sam sa prijateljima jednom sedmično igrao mali fudbal, nerijetko uživao u plivanju, tenisu, planinarenju … Od kada su se počele javljati povrede na fudbalu, odlučio sam prestati i okrenuti se individualnom sportu. U pedesetim godinama, za promjenu u životu, donio sam odluku kojom mogu promijeniti sebe, a znao sam da ne mogu promijeniti druge.

Počeo sam da trčim, ne da bih se suprotstavio samo nezdravom načinu života, nego iz iskrenog i neobičnog zadovoljstva koju mi razni nesporazumi svakodnevnog života priređuju. A da bih imao snagu da se suprotstavim tome, morao sam učiniti promjenu u životu. Moram imati cilj koji ne mogu dostići bez trčanja. Paradoksalno je da, ako ne trčiš, ne možeš doći do cilja. Svakodnevnim pronalaženjem sebe u toj ljepoti satkanoj od znoja koji kipti sa lica niz majicu, kroz bolove u mišićima, istegnutim ligamentima, žuljevima, bolovima u svakom dijelu tijela, sve ono što je neizostavni dekor svakog trkača, pa i rekreativca, sve je to ljepota koju pronalazim u sebi i koja mi daje snagu u borbi sa samim sobom i(li) da dosegnem neobičnu ljepotu života.

Čega je to zbir?

Možda uspijevam u čudnoj koincidenciji da, što je veći broj godina, postižem bolje rezultate, više treniram i imam više vremena. Možda je to i izazov koji me je obogatio. Družim se sa dragim ljudima, u svakom pogledu pozitivnim mladim ljudima. Možda sam (ponovo) na nekoj prekretnici u životu, tražio način koji će da balansira između profesije, porodice, društvene situacije. Ili sam tražio izlaz u nešto puno bolje, neki drugačiji izlaz od sistema vrijednosti koji imaju drugi, a koji ja ne želim da živim.

 

Gdje su limiti?

Trčim po kiši, snijegu, suncu, hladnoći, vjetru… Pri tome sam i disciplinovan (najviše što mogu), kako bi se sve predviđeno i zamišljeno i ostvarilo. Uživam u trenutku, a osećaj nakon zavšenog treninga ništa ne može zamijeniti niti se može kupiti. Da li sam zdrav? Hvala Bogu, jesam, a znam da sam donekle i sam tome doprinio. Upoznao sam puno dragih ljudi u zemlji i van nje i imam cilj da sve duže trčim. Trčat ću koliko mi god zdravlje bude dalo, a nadam se, da će to biti još dugo, dugo …

 

Da li sam zaboravio najvažnije?

Imati iza sebe nekoga ko te podržava, porodicu, prijatelje. Nove prijatelje sam stekao u grupi “Trčanje i to” i nadam se da će to ostati trajno. Gotovo neprimjetno sam ušao u grupu, iz čiste radoznalosti, ne znajući nikoga i ne pitajući nikoga. Jednostavno sam se, jedno jutro, sa mojim kćerkama Dinom i Dalilom, pridružio treningu i tu smo ostali, kao porodica. Jako je motivirajuće dolaziti na grupni trening (društvo super, većinom mladi), a i kada je težak dan, međusobno se bodrimo da izdržimo i završimo trening od kojeg bi vjerovatno odustali da treniramo sami.

Trčanje i to…

 

“Trčanje i to” je blisko mom načinu života, mojim razmišljanjima, uvjerenjima, opredjeljenjima. Pokušavam svojim prisustvom i iskustvom ohrabriti mlade, ali i pokazati da trčanje nije samo takmičenje i nismo svi takmičari. Većina nas su rekreativci koji vole (zdrav) život, druženje, vole porodicu, sa izraženim humanim namjerama, kao i da svoja osjećanja dijelimo sa drugima i drugačijima. To su prednosti zbog čega nesebično želim svojim prisustvom (zajedno sa Dinom i Dalilom) dodatno unijeti pozitivnu atmosferu, dati poticaj, suočavati se sa izazovima i uvijek ići dalje, čak i kada ne ide sve onako kako smo zamislili.

Leave a Reply

Close Menu