KO SE BOJI SNOVA JOŠ?

KO SE BOJI SNOVA JOŠ?

Piše: Amila Zukanović

Prije #TiTo ekipe

Ni kao dijete a ni kasnije, niti
jednim sportom se nisam ozbiljno bavila. Sve što bih počinjala trenirati, brzo
sam napuštala.

S druge strane, moje djetinjstvo su
obilježile igre s drugom djecom, u naselju, ispred zgrada, gdje smo se uvijek trkali,
ganjali, igrali lopte, vječito musavi, prljavi, razbijenih koljena. I otkako
znam za sebe, bicikl je uvijek bio tu negdje. Kako sam s mojom porodicom
provodila najveći dio ljetnog raspusta na moru, tako sam rano proplivala. Vode
se nisam plašila, baš obrnuto – iz vode me uvijek bilo teško istjerati. Moj
otac je bio strastveni planinar i gotovo svaki vikend smo provodili na
planinama oko Sarajeva. Moji roditelji su u mene usadili i odnjegovali ljubav
prema prirodi. Pretpostavljam da svemu tome dugujem to što sam se kasnije,
tokom života, na planini, na biciklu i u vodi, u rekreaciji, uvijek osjećala
ugodno.

Nakon završetka fakulteta, zaposlila
sam se i počela raditi, ali slobodno vrijeme sam sa prijateljima, a kasnije i
sa suprugom, provodila istražujući pećine i povremeno vozeći bicikl, najradije
u prirodi. S vremena na vrijeme sam se znala uključiti u neku rekreativnu sportsku
aktivnost. Međutim, vremenom, počele su se dešavati povrede. Pokidani ligamenti
na koljenima, od kojih je jedno i operisano, sada vidim, bili su posljedica
nedovoljne fizičke spremenosti i junačkih bavljenja sportom jednom u nekoliko
mjeseci. Te povrede i oporavak između njih me dugoročno spriječio da se bavim
ikakvim sportom, osim povremene vožnje bicikla i odlazaka na planinu.

 

Uspješna karijera, sređen porodični
život i sve je bilo baš idilično osim činjenice da ne mogu da ostvarim svoju
najveću želju – da postanem mama.  Sa
spoznajom da naš put do roditeljstva neće biti lak, započela je višegodišnja
borba sa neplodnošću, koja je podrazumijevala teške, ponovljene, iscrpljujuće
medicinske postupke. Ulazak u svijet vantjelesne oplodnje je kao ulazak u novu
dimenziju, paralelni prostor, prema kom se odvija svaka dalja aktivnost. Dani
se prestaju računati prema kalendaru, već se počinju računati prema vremenu
ciklusa, hormonalnih stimulacija, punkcija, transfera, beskonačnih čekanja na
nalaz bete, hormona trudnoće koji će potvrditi uspjeh ili neuspjeh postupka. A
onda, sve ponovno i ponovno i ponovno – red razočarenja, red nade i
isčekivanja, pa puno suza i tako ukrug. Sve dok u naš život, sa puno frke i
drame, nisu stigle naše djevojčice, naše blizanke. Ja sam napokon postala mama.

Prve četiri godine njihovog života su
mi prošle kao u bunilu. Uz neizmjernu sreću i zahvalu Bogu što sam postala
majka, dani su letjeli, izazovi roditeljstva su se mijenjali, prioriteti su se
mijenjali. Za mene je to značilo, prvo curice pa sve ostalo, pa ja negdje na
kraju.

I u jednom momentu, sa 42 godine, ja
sam bila sretna mama, žena sa uspješnom karijerom, sa 10-ak kilograma viška,
pantolama na gumu koje se mogu širiti naprijed, nazad, lijevo, desno i gdje god
i koliko treba, gospođa koja se zadiše dok se popenje na četvrti sprat i čiji
bicikl već godinama stoji sigurno ušuškan pod ceradom na balkonu i čeka bolja
vremena. A bolja vremena nikako da stignu.

#TiTo

Na zimu 2017/2018. godine pažnju su mi
privukle neke objave na društvenim mrežama, nešto kao neko trčanje i ovo-ono, pa
neki projekt za mršanje, pa neke trke, pa kilometri, pa polumaratoni, neka
djevojka koja se zove Nudžejma, te neki čudan i dalek svijet, koji nema
pametnija posla nego da trči i što je još smiješnije – da se oduševljava
činjenicom što, eto, trči. Jer od svih dosadnih stvari na svijetu, trčanje je
najdosadnije i nešto što ja sigurno nikada neću raditi.

Ali, počela sam obraćati pažnju na te
postove, jer se  među komentarima i
objavama pojavilo i prezime Đonko. A za mene prezime Đonko znači djetinjstvo, odrastanje,
prijateljstvo i neraskidivu vezu za cijeli život. Nazvala sam svoje Đonke, Ajlu
i Adema, da ih pitam šta oni to rade i oni su mi rekli da će biti upriličeno
druženje i predstavljanje rada i aktivnosti te neke grupe ljudi koji trče i da
bi bilo najbolje da tada dođem u kafanu na Bistriku i vidim o čemu se radi.

Tako sam i uradila. Mislim da je bio
početak marta 2018. godine i ja sam onako, malo iz znatiželje a malo iz očaja,
došla da čujem o čemu se, zapravo, tu radi. Tada sam prvi put upoznala
Nudžejmu, vlasnicu najslađih jamica smijalica na obrazima. Veoma mi se svidjela
njena jednostavnost, njena predanost ideji u koju vjeruje, nepokolebljivost i
određenost, jasnoća i način komunikacije, prihvatanje različitosti i poštovanje
sebe i drugih. Pogotovo me se dojmila njena odlučnost da napravi promjenu u
svojoj sredini i da bude koristan i aktivan član zajednice. Njena jasna poruka
kroz riječi i djela, da zdrav način života nije niti može biti elitistička
stvar, mene je ponukala da se i ja na proljeće 2018. godine pridružim grupi
početnika trkača na zajedničkom treningu trčanja na Vilsonovom šetalištu.

Od svega što sam mislila da nikada u
životu neću raditi, bilo je upravo trčanje. Jer trčanje je glupo, zamorno,
dosadno, besmisleno. Ali, moj prvi trening sa grupom početnika među kojima je
bilo i nekoliko poznatih lica, prošao je začuđujuće dobro. Voditeljica grupe Elsa
nas je ohrabrivala, strpljivo odgovarala na pitanja, usmjeravala nas i davala
korisne savjete. Pretrčala sam tih 2-3 kilometra bez većih
problema i u jako lijepom raspoloženju se vratila kući. Smjela bih se zakleti i
mnogo zgodnija i mršavija nego što sam prije sat-dva pošla od kuće. Poželjela
sam da dođem i na sljedeći trening. I došla sam. Energija i pozitivna priča,
jednostavno me je privukla sebi. Postala sam član grupe Trčanje i to.

Ne mogu reći da sam se zaljubila u
trčanje. Dolazila sam na zajedničke treninge jer su me motivisali, jer sam
sretala drage ljude i upoznavala nove, a ujedno sam radila nešto dobro za sebe.
Jako sam se obradovala kada sam čula da će ubrzo početi i treninzi plivanja i
formiranje ekipe za triatlon. Eh, stvari su već postajale zanimljivije.
Triatlon bi mi baš onako legao. Jer plivanje volim, bicikl volim, a trčanje
tolerišem.

Uskoro, organizovani su prvi treninzi
plivanja sa našom plivačkom legendom Anjom Margetić. Na prvi trening sam došla
uzbuđena – jedva sam čekala da zaplivam. Ušla sam u bazen, Anja je dala
instrukcije šta da radimo. Od ivice do ivice bazena – 25 metara. Šta je to za
nas iskusne plivače? Puna poleta i entuzijazma zaveslala sam preko bazena i
ostala bez daha negdje na polovini. Jedva sam se dočepala druge strane bazena. Nakon
tog treninga plivanja, otišla sam još na dva-tri, koji su mi pomogli da shvatim
da sam živjela u zabludi – ja nisam znala da plivam, ono što sam ja mislila da
je plivanje bilo je kupanje i brčkanje.

Taman kada sam zajedničke treninge trčanja
utorkom i četvrtkom uvela kao dio sedmičnog rasporeda, moj život se preokrenuo
naglavačke. Suprug je dobio posao u Irskoj i nakon samo dva mjeseca mog
redovnog treninga trčanja, otišao je van BiH. Ja sam ostala sama sa dvije četverogodišnje
djevojčice da se pretvaram da se ništa nije dogodilo.

Dala sam sve od sebe da ne prekinem
treninge. Pokušavala sam na sve načine. Angažovali smo divnog trenera Harisa da
trenira našu djecu dok roditelji trče. S dolaskom ramazana i jeseni, takva organizacija
više nije bila moguća. Pokušavala sam trenirati i tako što bih curice stavila
na romobile pa sam ih trčeći gurala pokraj sebe. Ali tako sam bila prespora za
grupu. Svaki čas bi jedna curica bila žedna, drugoj bi se piškilo, neka bi se
izvrnula i pala s romobila, bile su umorne, pospane i plačljive. Moji  treninzi trčanja su postali izvor stresa i
nervoze. A nakon treninga, čekalo me hranjenje, kupanje, presvlačenje i
uspavljivanje djece, kućne obaveze, pripreme za sutrašnji dan, posao na fakultetu
i privatnoj ordinaciji. Bila sam slomljena. Shvatila sam da je vrijeme da se
prestanem ponašati kao da se ništa nije promijenilo i da se organizujem prema
mogućnostima. A to je, između ostalog, značilo da je gotovo sa treninzima.

Tako, nakon samo tri mjeseca, prestala
sam da dolazim na trčanje i posvetila sam se preživljavanju od petka do petka.

Djevojčice sam upisala na treninge
atletike u komšiluku. To mi je dalo mogućnost da dva puta sedmično, dok traje
njihov trening, trčim na pomoćnom stadionu po pedest minuta. Bolje i pedeset
nego ništa, ali nažalost ni to nije trajalo dugo – s dolaskom zime, smoga i
snijega, sve aktivnosti su prestale.

Trčanje i to mi je postalo draga
uspomena. Bicikl je nastavio da ljetuje i zimuje pod ceradom na balkonu, a plivanje
je postalo izgledno kao i turistički obilazak Marsa. Navečer, kada napokon
uspavam djecu, dok me pete bole od umora, otvorila bih Facebook i uredno
propratila sve dešavanja, sve pojedinačne i kolektivne uspjehe ekipe iz Trčanje
i to. Iako sam silno željela da se i ja ponovo priključim treninzima, to nije
bilo izvodljivo.

Dare to dream

Nakon godinu dana razdvojenosti, moj
suprug se vratio kući. Dan se produžio, obaveze smanjile, a na Facebooku su se
počele pojavljivati objave vezane za nešto što se zove Green lake.

Green lake. Dare to dream. Vidim, pripreme
traju. Dare to dream. Izvještaji sa obilaska jezera. Dare to dream. Prijave su
toku. Dare to dream. Članovi #TiTo objavljuju rezultate sa treninga. Dare to
dream. Fotografije sa zajedničkih vožnji. Dare to dream. Pripreme za Sarajevski
polumaraton. Dare to dream. Green lake se približava. Dare to dream.
Fotografije sa jezera. Dare to dream. Obilazak biciklističke staze. Dare to
dream. U mojoj glavi se neprimjetno usadila misao. Green lake. Dare to dream.
Dare to dream. Možda to i nije tako neizvodljivo. Dare to dream. Zovem Đonke.
Dare to dream. Za jedno prijepodne, Ajla i Adem mi daju sve informacije. Dare
to dream. Šaljem poruku Nudžejmi: „Ukazala mi se mala šansa (ali ipak šansa) da
ponovo počnem sa grupnim treninzima. Imam želju da se priključim pripremama za
Green lake, neambiciozno, tek da vidim u koja sam doba. Da li je moguće zapravo
ovako kasno aterirati među vas?“. Datum poruke – 27.6.2019. godine.

Dare to dream. Tada i tako je započelo
moje putovanje na zeleno jezero.

Na putu prema Zelenom jezeru

Moj prvi trening za Green lake je bio
30. juna. Istina, nisam se tada odlučila baš da se prijavim za takmičenje. Mislila
sam probati koji trening, čisto da vidim šta mogu očekivati od sebe. Jer iza
mene su godine i godine veoma povremenog i veoma površnog bavljenja sportom.
Ono u šta sam bila sigurna je da mogu pretrčati neka 3-3,5 kilometra po ravnom
unutar 50 minuta (na toliko me baždarila atletska staza i dječiji treninzi),
znala sam da mogu dugo i sporo voziti bicikl i da ne mogu preplivati 25m a da
se ne zadišem.

Nisam imala niti najmanju ideju o tome
koliko vremena treba za 750 m plivanja, koliko je to 20 km vožnje biciklom niti
za koliko se trči 5 kilometara.

Čim sam uskočila u viber grupu „Road
to Green lake“ počela sam pratiti dogovore za grupne treninge. I prvi je bio
taj, biciklistički, do Trnova i nazad. Kao neko ko je vozio isključivo MTB tip
bicikala, naravno da sam na vožnju ponijela sve što treba – svoj mtb bicikl, ranac
sa pipom za vodu, pumpu, vjetrovku, hrane i pića. Jer ide se do Trnova, Trnovo
je na planini, na planini se vozi MTB. Dopeljala sam do Dobrinje gdje smo se
iskupili. I šokirala se. Ja sam sa svojim biciklom izgledala kao FAP među
Lamborghinijima. Niko nema ranac! ? Gdje vam je voda? Hrana? Gdje su vam šare
na gumama? Gdje su vam gume uopšte? Gume na njihovim cestovcima bile su tako
tanke u poređenju sa mojim.

Počeli smo vožnju. Jasmin prvi,
Nudžejma posljednja, ja ispred nje. Već nakon prvih 300-400 metara, bilo mi je
jasno da nema šanse da pratim grupu. Oni su vozili lagano, izgledali su kao da
plove, a ja sam već po ravnom osjećala napor. Lanac mi je štektao, pokušavala
sam da uhvatim tempo, bila sam spora, počela sam da se nerviram jer usporavam
Nudžejmu. Nakon nekoliko kilometara, zamolila sam je da me zaobiđe i da nastavi
bez mene. Nije to baš rado uradila, ali sam je ubijedila da ne vozim sama prvi
put i da mi je lakše samoj. Tako je i bilo. Polako, lagano, kako inače i vozim,
razgledajući usput krajolik, osmjehujući se ribarima, čapljama, nervoznim
vozačima, sretna što sam uopšte na vožnji nakon mjeseci i mjeseci, možda čak i
godina, popela sam se do Trnova. Nije uopšte bilo ugodno, nije bilo lako.
Boljelo me sve što može zaboljeti. Bilo mi je jasno već tada da moj bicikl nije
za ceste. Na benzinskoj pumpi ekipa je već završavala svoju kafu. Pridružila
sam im se. Nudži je rekla da se bez problema mogu prijaviti na triatlon. Koja
maherka! Znala je šta reći u pravom momentu.

Dok se nisam stigla snaći, Nudžejma je
poslala link na registraciju za takmičenje, nekoliko poruka ohrabrenja
(„Naravno da si spremna!“) i prije nego što sam shvatila šta sam napravila –
bila sam i zvanično prijavljena na takmičenje.

Nudžejma me zamolila da pošaljem fotku
i nekoliko rečenica o sebi kako bi me mogli predstaviti na stranici Green lakea.
Međutim, ja nisam imala napisati ništa o sebi što bi me moglo predstaviti kao
takmičarku. Iza mene nisu stajali niti uspjesi, niti rezultati. Niti sam šta
trenirala, niti sam se takmičila, niti sam gdje učestvovala. Jedna jedina trka
u mom životu bila je DM-ova trka od 5 kilometara na koju sam otišla jer mi je
Elsa poklonila startni paket, pa me bilo sramota da ne odem. U životu nisam
pretrčala više od 7-8 kilometara. Čak nisam imala niti jednu sliku u sportskom
okruženju da pošaljem, a da nije starija od 10 godina. Dok sam se ja
premišljala šta da napišem, Nudžejma me već predstavila slikom, prilikom i
djelom. Zato, jedina od svih takmičara, predstavljena sam u radnoj uniformi –
tu je sliku Nudži pokupila sa interneta.

 

Pregledala sam ko su ostali takmičari,
njih 100 koji su se prijavili prije mene. Oh, kakav je to bolan momenat bio –
olimpijci, šampioni, Ironmani, maratonci, polumaratonci, triatlonci, osvajači
medalja i planinskih vrhova. I ja, eto, prispjela među njih. Osjetila sam da mi
treba podrška nekoga ko bezuslovno vjeruje u mene. Otišla sam kod mame. Moja
mama, monolit, bezrezervna podrška, izvor snage i ljubavi…

„Mama, ja se prijavila na triatlon!“

„Lijepo sine, vrijeme je da se malo
posvetiš sebi“, rekla je.

Dok sam joj objašnjavala koliko se
trči, koliko se pliva i koliko vozi bicikl, klimala je glavom, odobravajući.
Šta mati zna šta je 20 kilometara. Ali, kada sam joj pokazala ko su takmičari i
pročitala nekoliko predstavljanja, mama me pogledala, opet je pogledala par
mišićavih tijela na fotkama i prasnula je u smijeh. „Biće ti lakše ako ovo ne
shvatiš previše ozbiljno“, rekla je. Pametnom i išaret dosta.

Čvrsto sam odlučila da ću dati sve od
sebe da pametno iskoristim vrijeme koje mi je preostalo za trening. Uz apsolutnu
podršku supruga, ja sam se dala u treninge. Gotovo da nije bilo dana kada nisam
ili trčala ili plivala ili vozila bicikl. Pred sebe sam postavila cilj –
završiti ovaj triatlon. Nije mi bilo važno ni vrijeme ni rezultat niti
takmičenje kao takmičenje.

 

Sebi sam rekla da sam na Green lakeu učesnica, a ne takmičarka. I sa takvom postavkom
u glavi počela sam da uživam u pripremama. Od svih mjerila, satova, aplikacija
i čuda, mjerila sam jedino puls dok trčim. Ostalo mi je bilo potpuno svejedno. Osluškivala
sam sebe i svoje tijelo. Nisam čitala triatlonske forume, nisam gledala
klipove, čak nisam htjela da gledam kako napreduju drugi učesnici – koliko ko
pliva i koliko vozi bicikl. Na grupnim treninzima – pratila sam grupu i radila
šta mi se kaže.

Sve skupa, bila sam na po 2-3 grupna treninga plivanja, vožnje i trčanja. Nije puno
– hem što sam se kasno priključila hem što sam svoj godišnji sam isplanirala
puno prije nego što sam i znala šta je Green lake. Ali podrška grupe #TiTo mi
je bila od neizmjerne važnosti od prvog do posljednjeg dana. Grupa je za mene
bila motivacija, sigurnost i bliskost. Savjet, podrška, informacija, pomoć –
sve je bilo tu, u svaka doba dana i noći.

Sjećam se jednog treninga plivanja na bazenu,
koji je ostavio nevjerovatan dojam na mene. Nije nas bilo puno. Jasmin je
stajao dok smo mi plivali i zadavao nam šta da radimo, ispravljao nam greške,
davao savjete. U jednom momentu sam pomislila – Bože, koliko ljudi bi bilo
spremno da ovako pokloni svoje vrijeme i svoje znanje grupi potpunih stranaca.
Čime li sam ja zaslužila da se nađem ovdje, pomislila sam i u tom momentu sam
zaista shvatila koliko sam zahvalna Nudžejmi i Jasminu.

Iz treninga u trening, osjećala sam se zdravijom, snažnijom, sigurnijom u sebe.
Plivanje u bazenu više nije bila grčevita borba da se dočepam druge strane – počela
sam da uživam dok plivam onda kada sam se prepustila vodi. Nabavila sam i
cestovni bicikl, ali do samog takmičenja vozila sam ga samo 3 puta. Kakav danak
neiskustvu, ispostaviće se kasnije.

Same pripreme je donekle poremetio odlazak na godišnji odmor. Iako sam se trudila da
održim redovitost treninga, to ipak nije bilo u potpunosti izvodivo. Ono što je
bilo izvodivo – bile su vožnje biciklom. Ako vam treba recept kako da se
zaljubite – vozite bicikl na sjeveru Italije. 
Ali pazite, povratak na bosanskohercegovačke ceste, među nesavjesne
vozače, može biti otrežnjujuće bolan i razlog da se zapitate šta radite ovdje.

Kako se datum Green lakea približavao, ja sam bila sve sigurnija u sebe, sve
raspoloženija. Imala sam osjećaj da sve mogu i da sve ide po planu i kako
treba. Vratili smo se kući, u Sarajevo i ja sam jedva dočekala da se priključim
ponovno grupnim treninzima. Dobro poznato vrijeme i mjesto – četvrtak,
Vilsonovo šetalište. Pošto nije bilo početničke grupe u kojoj sam trčala,
pridružila sam se drugoj, bržoj grupi. A na programu za tu noć – intervali, 8
kilometara. Prvi u mom životu. Nije bilo lako, ali uspjela sam završiti
trening. U noći me probudio neki čudan osjećaj na nožnom prstu, a za dobro
jutro – ispod pokrivača je provirio crven, otečen i bolan prst na nozi. Prst je
pulsirao, nisam mogla da se oslonim na stopalo. Nisam mogla da povjerujem – od
triatlona me dijeli manje od 10 dana, a meni uraste nokat na nozi. Ne mogu da
hodam a kamoli da trčim. Namakala sam prst u oblozima rivanola i molila Boga
samo da zaraste do takmičenja. Nakon tri dana bilo je lakše, ali prst je bolio
od same pomisli na tene. Nisam više mogla sjediti kući, postala sam nervozna
što ne treniram. Uzela sam bicikl i muževe, 3 broja veće tene i uputila sam se
prema Trnovu. OK, rekla sam sebi, nije problem, 5 kilometara se može trčati i
bos. A s muževim tenama, 5 kilometara se može i preletjeti.

Do triatlona je ostalo još tačno šest dana. Drugi dan Bajrama je, stiglo je meso i
ja užurbano tražim naljepnice da zalijepim na vrećice u koje pakujem komade
kurbana. Iz fascikle povlačim plastificirani papir koji mi smeta da dođem do
naljepnica. Bol mi sjevne kroz oko. Uspjela sam porezati očnu jabučicu s kraja
na kraj, plastificiranim papirom. Dom zdravlja, jedna bolnica, druga. Dok mi na
kliničkom centru previjaju oko, ja pitam dežurnog oftalmologa: „Hoću li moći na
takmičenje u nedjelju?“. On mi toplo odgovara: „Kako ja to da znam? Kontrola je
za tri dana, vidjećemo kako zarasta!“.

U tom momentu, osjetila sam suze ispod zavoja.

Teško je opisati kako sam se tada osjećala.
Bio je to ujedno dobar trenutak za razmišljanje, preispitivanje i uzimanje
pouke. Sjetila sam se naše Lejle koja se tako radovala ovom takmičenju a ne
može učestvovati jer liječi koljeno. Sjetila sam se i naše Nudžejme koja često
spominje svoj nezavršeni Ironman. Tek sada sam ih donekle mogla razumjeti. I
pomislila sam kako se čovjek lako osili i uzoholi kada pomisli da drži konce u
svojim rukama. Na viber grupu sam poslala poruku da postoji šansa da neću moći
na takmičenje. Srce mi se ispunilo toplinom kada su se na ekranu zavjetlile
poruke ohrabrenja, podrške, brige i želja za brz oporavak. Znam da sam tada
iskreno pomislila da se radi ovoga isplatilo preći sav put.

Na kontrolama, stanje je bilo bolje. Ali sve
do subote ujutro, dan pred takmičenje, ja nisam dobila zeleno svjetlo da mogu
ići dalje. Čudno, ali to me nije brinulo – bila sam mirna, slušala svaki savjet
doktora i bila sam ubijeđena da će sve biti – baš onako kako treba. Za moj mir
i pribranost bio je zaslužan i moj suprug koji je u jednom trenutku, dan-dva
pred takmičenje rekao: „Ne moraš plivati kraul. Ne moraš voziti bicikl, guraj
ga pored sebe. Ne moraš ni trčati, nego hodaj. Za 4 sata ćeš završiti. A ja ću
biti iza tebe i neću ti dati da odustneš.“ Baš onako romantično i filmski, zar
ne?

Green lake –
dan pred takmičenje

Iz Sarajeva, u pretrpanom autu, kao mala
čerga, na Jablaničko jezero smo se zaputili moja mama, djeca, suprug i ja.
Željela sam da sa svojim najbližim podjelim iskustvo sa prvog triatlona. Uz to,
mama je taj dan slavila svoj 73. rođendan, a djeca su htjela da trče dječiju trku.

Stigli smo u Lisičiće oko 15:00. Vrućina,
hiljadu stepeni. A tamo, draga lica iz Trčanje i to, svi u poslu. Radi se bez
prestranka, sve se komeša i vrvi, svi crveni i užareni od sunca i vreline, a ne
vidim da je iko namrgođen i nervozan. Svi nasmijani, svi znaju šta rade i šta
im je zadatak. Neka pozitivna atmosfera se mogla osjetiti u zraku.

Otvorili su se registracijski punktovi,
takmičari su počeli da pristižu, atmosfera se zahuktavala, počele su pripreme i
za dječiju trku. Mnoštvo nasmijanih i iscrtanih lica mališana svih uzrasta,
ozbiljno se poredali u takmičarske grupe. Elsa, draga Elsa vodi zagrijavanje. A
navijači – njih stotine i niko ne puši, niko ne pravi probleme, svi slušaju
volontere koji brinu da niko ne hoda po cesti kuda će proći takmičari.
Pojavljuje se i prva grupa djece takmičara i svi, ali baš svi ih bodre,
plješću, aplaudiraju. Osjećala sam se kao da se nalazim na drugoj planeti – nisam mogla da povjerujem da se ovakva stvar dešava u našoj Bosni i Hercegovini.

I naše djevojčice su završile svoju trku i ponosno okačile medalje na vrat. Kako su samo bile ponosne – njihove prve
medalje u životu i za mene imaju posebnu vrijednost.

Program je išao dalje, spustio se mrak i došlo
je vrijeme za prezentaciju šta će se to, zapravo, dešavati, koja su pravila i
propozicije na samom takmičenju. Sjeli smo i započela je prezentacija koju su
svi pomno slušali i pratili. Tek kada su se iz slajda u slajd počela spominjati
pravila, kazne, propozicije, upozorenja šta je dozvoljeno a šta ne, ja sam
postala svjesna ozbiljnosti ovog takmičenja. Moje samopouzdanje je ispuhalo.
Koga ja to lažem? Osvrnula sam se oko sebe – osjetila sam se da ne pripadam tu.
Zar sam stvarno pomislila da mogu tek tako dolepršati mjesec i po pred
takmičenje i reći, ja bih malo da budem triatlonka… Puna straha, strepnje i
zabrinutosti, otišla sam na spavanje. I evo da priznam i ovako – nikada u
životu nisam imala tremu kao tu noć pred takmičenje. Niti odbrane magistarskog
ni doktorata, ni specijalistički ispit, niti javni nastupi, nikada nisu
izazvali takav nemir i strepnju u meni.

Green lake –
takmičenje

Probudila sam se rano. S kafom u ruci spustila
sam se do jezera. Jezero je bilo mirno i spokojno, sunce se tek pojavljivalo iza
brda. Pokušala sam da izracionalizujem situaciju ali bila sam nervozna,
nemirna. Uhvatio me strah. Ali u jedno sam bila sigurna – nema odustajanja.

Dok sam pripremala stvari koje trebam
ponijeti, shvatila sam da me obuzela trema. Nekoliko puta sam prelagala stvari
da nešto ne zaboravim. Moje tene za bicikl, muževe tene za trčanje, kostim za
kupanje i neopren – odlučiću u čemu ću plivati, kapi, masti i flaster za oko,
rukavice, naočale jedne, naočale druge, plivačka kapa, kaciga. Gaće, čarape,
majica, šorc, pojas, broj. Da šta ne zaboravim. Voda. U čemu da idem tamo? U
čemu da nosim stvari? Šta da radim s kesom? Šta ako budem morala u wc? Sunce –
treba mi krema za sunčanje! Moram staviti šešir dok trčim. Kako idu pravila?
Kad se stavlja, a kad skida kaciga? Kad ono startni broj ide naprijed, a kad
nazad?

Dok sam se premišljala u čemu da plivam a u
čemu da trčim, u čemu da vozim bicikl, jer na dan prije sam dobila bezbroj
različitih savjeta, shvatila sam da apsolutno ne vladam situacijom, već da
situacija vlada sa mnom i da ne samo da se ne zabavljam, nego se sekiram.

Zamolila sam mamu i djecu da ne dolaze sa
mnom, stvorili bi mi još veću nervozu. Suprug je došao sa mnom do tranzicijske
zone, a zatim je i on otišao. U totalnom bunilu sam stala u red da mi postave
čip i napišu broj.

Tek kada sam ušla u zonu, odlučila sam u čemu
ću se takmičiti. Postavila sam bicikl i kacigu, u korpu poslagala stvari,
obukla kostim za plivanje. I shvatila da ne znam šta da radim narednih sat
vremena. Neću zar u samom kostimu i bosa izaći iz tranzicijske zone? Smije li
se uopšte izći iz tranzicijske zone? Ako izađem, smijem li se vratiti? Svi
ljudi oko mene su izgledali kao da znaju šta rade, imali su spremne papuče,
kese da odlože stvari, bili su opušteni, samouvjereni. Izašla sam iz
tranzicijske zone na plažu totalno dezorijentisana, ono kad ne znaš jesi li
došao ili si pošao, a ni gdje si niti kako si tu dospio.

Na plaži je vladalo veselo raspoloženje. Stala
sam uz ekipu djevojaka iz Visokog i dok smo napravile nekoliko fotki i
popričale, osjetila sam da strah nestaje. Počelo me obuzimati uzbuđenje i neka
čudna energija. Gomila ljudi se zagrijava, slika, razgovara, kreće. Ulazim nakratko
u jezero, tek da osjetim kakva je voda. Godi mi tih nekoliko zaveslaja. Izlazim
iz vode i taman tada kreće prozivka i zauzimanje pozicije za plivanje.

Odlučila sam da ću stati skroz nazad, na
stepenice. Tako su nas na prezentaciji savjetovali – neiskusni, skroz nazad. Ostali
su ušli u vodu, naprijed do startnog mjesta. Nas nekoliko ostalo je nazad,
udaljeni od startne linije. Pored sebe sam vidjela Irem.

„Hoćemo li zajedno?“ – pitala sam je.

„Može. Ali teško da ćemo se pratiti, jezero je
toliko mutno da se ništa ne vidi.“

I bila je u pravu – iako sam željela da
plivamo skupa, samo što sam začula zvuk koji je označio start i zaplivala,
izgubila sam je iz vida. Izgubila sam svakog iz vida.

Uopše ne znam kako sam napravila prvih
nekoliko zamaha. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim gdje sam. Voda je
bila ugodne temperature. Budući da sam krenula među posljednjim takmičarima,
oko mene nije bilo nikoga. Počela sam da plivam polako, polako. Nekoliko ljudi savjetovalo
me da se ne preforsiram na plivanju. Ja sam to predoslovno shvatila i plivala
sam tako sporo i oprezno da me u jednom momentu pretekao gospodin koji je
lagano, glave podignute iznad jezera, plivao prsno.

Tek negdje blizu prvog okreta kod velikih
bova, postala sam svjesna svog tempa, pozicije, svojih mogućnosti i snage koju
imam.

„Idemo Amila!“, pomislila sam i zaplivala
brže. Prestigla sam nekoliko plivača.

„Koji sam ja car!“, ohrabrila sam sama sebe i
nastavila prema obali.

Plivanje mi je prošlo začas. Izašla sam iz
jezera odmorna, nasmijana i sretna i lagano, skoro pa šetajući zaputila sam se
prema tranziciji. Sada kad se sjetim toga, mogla bih se smijati – ja sam u tom
momentu bila tako sretna da sam totalno zaboravila da se vrijeme računa, da
ljudi u trku skidaju i svlače odjeću i grabe bicikle, a ja, sva važna kao
kancelarija, zvijezda plivačkog dijela triatlona, polako s noge na nogu preko
prostrtog sivo-zelenog itisona ponosno koračam prema biciklu!

Slijedi presvlačenje. S korpom pod rukom, idem
prema šatoru i presvlačim se od glave do pete, stavljam u oko kapljice, ne
smijem se zakleti, ali čini mi se da sam se čak i zaštitnom kremom protiv sunca
namazala i opet nazad, po bicikl. Ma niti u jednom momentu mi nije naumpalo da
ubrzam, nije da nisam mogla ni htjela, nego se jednostavno nisam sjetila. Uzela
sam bicikl i zaputila se prema liniji.

Kada sam sjela na bicikl, mojoj sreći nije
bilo kraja. Zavrtila sam pedale i još jednom se oduševila svojim novim
cestovcem – uuuu, kako brzo i glatko ide. Srela sam Nasihu i obradovala joj se
kao najrođenijem. A uz ogradu, kraj ceste, stoji moj suprug, snima me i navija.
Mahnula sam mu i s osmijehom nastavila dalje. Okretala sam pedale, tu i tamo
prestigla pokojeg takmičara (nisam baš ponosna što ću ovo napisati, ali –
naročito mi je bilo drago uzbrdo stići i prestići mišićave pripadnike muškog
spola). Toliko sam bila sretna na biciklu da mi je pao na pamet onaj prvi film
sa Mister Beanom, kada dolazi u Ameriku i pun radosti i oduševljenja kroz
otvoren krov kabrioleta srednjim prstom pozdravlja prolaznike. Tako nekako sam
se i ja osjećala. Dok nije došla prva ozbiljna nizbrdica.

Na jakoj nizbrdici osjetila sam da mi ručke
cestovca čudno ležale pod rukama, kočnice nisu bile na pravom mjestu, nisam
znala koji položaj tijela da zauzmem, nisam mogla da procijenim brzinu. Toliko
sam se zbunila u tom trenutku, nisam znala šta mi se dešava, bicikl mi je bio
kao tuđi. Dok nisam shvatila – pa ovaj bicikl mi i jeste tuđi, ovo je bio prvi
put da s njim vozim nizbrdo! I u momentu, jaka krivina me doslovno izbacila na
suprotnu stranu ceste, a u daljini prvi trkači su se nizbrdo približavali
direktno prema meni. Upravo situacija na koju su nas upozorili tokom
prezentacije. Panika! Tih nekoliko trenutaka dok sam uspostavila kontrolu nad
biciklom i dok sam se uspjela uopšte zadržati na cesti, pa tek onda vratiti na
desnu stranu, bili su kao vječnost.

Od tog trenutka, na svakoj nizbrdici sam
kočila, a svi oni dečki koje sam na uzbrdicama stizala dočekali su svojih pet
minuta da me nizbrdo ostave daleko iza sebe.

Ja sam toliko stiskala kočnice da mi je grupa
takmičara koja se već vraćala iz suprotnog smijera, dobronamjerno dovikivala –
„Pusti kočnicu! Može bez kočnica!“ Aha. Kao u onom vicu – može i bez ruku. Može
i bez zuba. Ne pušta Amila više kočnice, nema para.

Nisam znala kakve me staza čeka. Valovita –
napisala je Nudžejma. Hahahahaha, čuj valovita. Brdovita, Nudžejma, brdovita je
prava riječ.  Toliko je u jednom dijelu,
pri povratku cesta bila – hmmm, valovita, da sam sišla s bicikla i pogurala ga.
Nije sramota.

Pri povratku je cesta bila dobra, ravna, kraj
se nazirao. A uz ogradu, kraj ceste, ovaj put su stajale i mama i cure i
najglasnije navijale! Podigla sam ruku, doviknula da ih volim i na krilima
dolepršala do linije na kojoj sam trebala sići s bicikla.

Evo, završio se i ovaj biciklistički dio. Još
samo pet kilometara trčanja.

Opet sam se zaputila ka šatoru za presvlačenje
– tamo sam ostavila korpu sa stvarima, a morala sam obući muževe tene – prst me
zabolio dok sam vozila bicikl. Stavila sam šešir, pojas i sat za mjerenje pulsa,
pritegnula prevelike tene i zaputila se na posljednju etapu.

Trčanje.

Na samom početku dočekala me uzbrdica. Puls mi
se zakucao na 175. Vrućina. Trčanje je moja najslabija tačka – nedostajali su
mi osmišljeni i ozbiljni treninzi. Nekoliko odlazaka sa grupom prije takmičenja
nije bilo dovoljno. Nisam znala kako da rasporedim snagu. Usporila sam
maksimalno. Lagano, lagano, lagano. Na svakoj okrepnoj stanici, tražila sam da
me poliju vodom. Pokušavala sam da stabilizujem puls. Nije bilo šanse. Patike
su mi bile neudobne. S osmijehom sam pozdravljala svakog trkača i volontera,
hrabreći se. U daljini, preko jezera se otegao most. Valja Amili preko jezera.
Počela sam da računam koliko sam prešla i koliko mi je još ostalo. Svaki
volonterski osmijeh zlata mi je bio vrijedan. Baš kao što sam i pretpostavila,
u povratku, preko mosta i kasnije, počeli su me stizati i prestizati trkači sa
puno više kilometara u nogama nego što sam ih ja imala.

Kada sam prešla most, znala sam da sam blizu
cilja. Skinula sam šešir, ponovo zavezala rep i da skratim vrijeme, počela sam zamišljati
prolazak kroz cilj. Moji najdraži i najvoljeniji biće tu. Da li prvo zagrliti
djevojke i reći im da sam ovaj triatlon završila radi njih, da im budem uzor i da
im dam primjer da se ne plaše novog i da sanjaju svoje snove? Hoću li se
rasplakati kada vidim njihova lica? Da li da prvo kleknem pred mamu, poljubim
joj ruku i dam joj svoju medalju, kažem joj da je ona zaslužna za sve dobro u
meni, a sve loše da pripada samo meni. Ili kada u daljini, iza cilja vidim supruga,
da li ću još brže potrčati i iz daljine početi da vičem:“Simoneee! Simoneee!“,
kao što je Rocky Balboa, modrog, zatvorenog oka i iskrivljenih usta, u ringu
zazivao svoju ljubljenu Adrien?

U daljini, na nizbrdici, ukazao se cilj. Čula
sam kako Šaran najavljuje moj dolazak. Dotrčala sam do cilja, tamo su me
dočekali najširi osmijesi koje pamtim. Stavili su mi medalju oko vrata.

Prošla sam iza cilja. Medalja oko vrata.
Finišerska majica u ruci. Pogledom sam tražila djecu, mamu, muža. Sad je
vrijeme za suze radosnice, krupne riječi, da pustim da emocije provale. Da im
kažem da ih volim. Da mi znače. I da im kažem hvala na ljubavi, na podršci, na
razumijevanju.

Džaba sve – mojih najmilijih nije bilo ni na
mapi. Nisu očekivali da ću tako brzo završiti takmičenje, pa su se uhvatili
hladovine kraj jezera.

Iskreno, nisam ni sama bila svjesna da sam
završila takmičenje. Dok sam se grlila, smijala, slikala sa ostalim
takmičarima, volonterima, prijateljima, mojim najdražim koji su se u
međuvremenu pojavili, uz silni osjećaj sreće, ushićenja, radosti, osjetila sam
da mi je neki komadić u prsima prazan – tek poslije sam shvatila da mi je bilo
žao što je sve završeno.

Kad smo se vraćali kući, prema Sarajevu, u
autu je vladala tišina. U jednom trenutku, okrenula sam se prema mužu: „Je li
ja ovo fakat završih triatlon?“

I za kraj

Utisci se još uvijek sliježu, prebirem po
sjećanjima, prelistavam fotografije, čitam postove, fotke i zapise svih onih
koji su na bilo koji način učestvovali na Green lakeu. Smiješno, krenula sam na
ovo putovanje sa čvrstom odlukom da me rezultat ne interesuje, a takmičenje sam
završila razmišljajući šta sam mogla bolje, a šta drugačije.

Nudžejmi i Jasminu dugujem zahvalnost jer su
me odveli na jedno od najznačajnjih putovanja u životu i dali mi lekciju o
posvećenosti, plemenitosti i istrajnosti.

Zahvalnost dugujem svima koji su mi pomogli
tokom priprema i tokom samog takmičenja, koji su mi bili podrška rječima,
djelima, osmijehom, savjetom.

Na kraju, kao najmanje bitno, završila sam ovo
takmičenje kao trećeplasirana u svojoj starosnoj kategoriji. Bilo nas je slovom
i brojem pet (5).

Iako sam mišljenja da se damu ne pita za
godine te za vrijeme za koje je završila triatlon ipak – trebalo mi je 2 sata i
14 minuta da završim sprint triatlon. Dan nakon triatlona, napunila sam 43
godine. Medalja i finišerska majica su mi najbolji rođendanski poklon ikad.

Close Menu