Ovaj tekst je prvobitno objavljen na portalu Moje trčanje.
Prvo, i najbitnije, odlučila sam trčati svoj prvi maraton u gradu u kojem sam do sada najduže živjela i gdje sam provela neke divne trenutke svoje mladosti, ali i one užasne ratnog djetinjstva.
Obzirom da živim u Engleskoj posljednjih dvanaest godina, mogla sam veoma lako otići na neki veći maraton, bilo gdje u Evropi ili dalje, ali to zasigurno ne bi bio isti doživljaj i sada vidim da je ova odluka bila prava!
Štreberske pripreme
Oni koji me poznaju će to potvrditi - ja sam štreber i tako pristupam stvarima koje su mi važne. Volim da učim, ispitujem, istražujem (i ponekad, smaram). Tako sam pristupila i maratonskim pripremama, nakon što mi je moja grupa, Trčanje i to (#TiTo), poklonila startninu za TCM Sarajevski maraton, zakazan za 03.07.2022. godine. U suštini, oni su „pogurali“ moju odluku da ove godine istrčim svoj prvi maraton, koju sam odlagala nakon što sam 2020. godine morala prekinuti pripreme za maraton u Liverpulu u maju 2020. godine, naravno, usljed pandemije.
Pripreme su u suštini počele krajem decembra 2021. godine, kada sam izabrala Garmin trening plan trenera McMillana za polumaraton u Mostaru u martu 2022., koji sam željela istrčati ispod 1 sat 40 minuta (dotadašnji PB je također iz Mostara, 1 sat 45 minuta). Jedan od glavnih razloga ovog izbora, a ne oslanjanje na plan našeg trenera u grupi i mog rođaka Jasmina Harbinje, je naš rivalitet i dogovor da ćemo se on i ja trkati u Mostaru. On, naravno, taj dogovor nije ispoštovao i uplašio se, te je odlučio da mi ne izađe na megdan. Nemam ovdje dovoljno prostora da pišem mnogo o Garmin planu, ali ukoliko nekoga zanima, mogu to detaljnije privatno ili drugom prilikom. Ukratko, veoma sam zadovoljna planom, plan je dinamičan, fleksibilan i personaliziran, pa sam ciljano vrijeme bez većih problema i ostvarila.
Što se tiče plana za maraton, sada mi je trener opet bio Jasmin, koji je plan prilgođavao mom napretku, stilu života i ciljevima. Trčala sam pet puta sedmično uz jedan do dva treninga snage i u najobimnijim sedmicama kilomtraža je dostizala i 85 km. Imala sam 4 dužine od preko 30 km. Kao štreber, nisam preskočila niti jedan trening od Mostarskog polumaratona do maratona, a imala sam i sreću da se nisam razboljela niti povrijedila (tokom polumaratonskih priprema propustila sam nekoliko treninga zbog prehlade i stomačne gripe). Moram napomenuti i da mi je posao u ovom periodu bio fleksibilan, obzirom da sam bila na plaćenom odsustvu u svrhu istraživanja, koje sam provela u Sarajevu i završavala svoju prvu monografiju. Zbog toga sam imala prostora da prilagodim posao treningu i trčim u različitim terminima: ujutro, u podne, po vrućini itd. Jedine „slatke poteškoće“ su predstavljala putovanja, te svadba moje najbolje prijateljice Ivane u maju na kojom sam bila kuma (i morala popiti koju čašicu više).
Prvo putovanje je bila dvosedmična posjeta San Francisku i Kaliforniji>. Jasmin mi je u ovom periodu prilgodio plan i trčala sam jako puno treninga brda po ulicama San Franciska (ako niste bili tamo, sigurno ste ih vidjeli na filmovima). Nisam prekidala trening ni tokom kratkog putovanja na jug, do pola puta prema LA-u na „Highway 1“ i posjete kalifornijskim vinarijama oko grada Paso Robles (da nepomenem da sam u toku maratonskih priprema pila puno manje vina, piva, džina i drugih sličnih napitaka, što je nekome ko je živio u Škotskoj i Engleskoj veoma teško palo).
Po povratku iz Amerike, imala sam malo problema s jet lag-om, pa nekih pet dana nisam bila sasvim odmorna i nisam mogla spavati kako sam navikla, a to je uglavnom po osam sati najmanje (Garmin mi obično pokazuje sleep score od 90 plus). Još jedan manji problem su bili i problemi i GPS-om na Garminu („CPE expired“), koji sam nakon iscrpnog guglanja, poziva korisničkoj službi u UK i Hrvatskoj, ipak uspjela sama riješiti lijekom za sve – vraćanjem sata na fabričke postavke. Drugo putovanje je bilo trodnevna posjeta Londonu, gdje sam kao ekspert bila pozvana da govorim o refromama regulacije društvenih mreža u jednoj Komisiji UK Parlamenta. I tu sam uspjela da ubacim jedan lagani trening. Mislim da je važno reći i da sam u jeku priprema jedno sedmično išla na masažu kod moje divne maserke Emine, što je itekako pomoglo oporavku mišića, uz dobar san i ishranu oko koje sam se trudila zajedno s svojim partnerom.
Ipak, najveća podrška i punjenje baterija na svaki mogući način je dolazila od ljudi oko mene – mog tadašnjeg partnera, grupe TiTo i Maratonci, i sva tri trenera. Ovo oko tri trenera je naša interna šala iz grupe, jedan je Jasmin, drugi Ersan a treći Valter (svi znamo ovu dvojicu...). Jasminu sam neizmjerno zahvalna na planu, savjetima, mentalnoj i svakoj drugoj podršci – trener za poželjeti (zna ponekad i zaružiti, posebno u Viber grupi „Maratonci 2022.“, gdje se nas petoro pripremalo za maraton, a četvero za TCM). Valter je inspiracija svima nama sam po sebi i njegovi savjeti, šale i neumoran duh super dođu kao motivacija (primjer je kategorija „Stare kuke“, gdje sam nakon istrčanog maratona upala i ja). Ersan je bio na drugoj strani mreže, i neumorno odgovarao na milion pitanja oko pokazatelja na Garminu, podataka, njegovih iskustava. Na svoj, stabilni, temeljiti i duhoviti način je bio ogromna mentalna podrška tokom posljednja dva mjeseca priprema. Strpljivo podnositi moja pitanja o dizanju VO2Max-a, HR monitoru, zonama, pejsanju i slično nije nimalo lako.
Maratonske pripreme su pomogle i da ostvarim dva PB-a: na 10k (Stolac, 45:11) i 5k (Goražde 21:35 i pobjeda u ženskoj konkurenciji).
Nekoliko sedmica prije trke odlučila sam prodavati kilometre u svrhu pomoći Udruženju Obraduj nekoga i njihovoj Baby javnoj kuhinji. Darko Lončar i Dečki su velikodušno ponudili da prodam prvih 21 km dva puta i trčim simbolično i polumaraton, a da svako ko uplati više od 50 KM po km dobije i gratis startninu za jednu od TCM trka. Kilometri su pukli „ko halva“, za jedan dan i Udruženje je registriralo uplaćenih 1.310 KM, a vjerovatno smo skupili i malo više obzirom na kasne uplate, identifikaciju svrhe u bankovnim uplatama itd. To mi je svakako bio dodatni motiv da se fokusiram i istrčim trku na najbolje što mogu.
On a highway to hell...
OK, odradila sam pripreme, tapering, carbloading, istezanja, valjak, masaže, stres, san, čuda...dolazi 3.7. i vremenska prognoza nije nimalo ohrabrujuća. To je bio i naš najveći strah u grupi, da će biti baš vruće na dan trke. Tako je i bilo...Dan prije trke smo odmarali na Igmanu i gledali trku Red Bull 400, pa sam, štreber, legla oko 21h, zaspala do 22h i probudila se u 4 ujutro da pojedem zobemu kašu i bananu 3 sata prije trke. Na startu će biti oko 19 stepeni, a do kraja će temperatura narasti i do 30ak. Dakle, ekstremni uslovi za maraton prema svim kriterijima. Pripremila sam led da jedem i mažem se prije starta, pokvasila kosu, našla se s grupom prije starta, slikanje, nervoza, ludilo. Cilj za maraton je bio koliko mogu ispod 4 sata, ali što bliže 3:45. Ersan me upozoriio da je na vrućini to teško ostvariti, posebno jer mi je prvi maraton i savjetovao da krenem konzervativno. Jasmin je imao sličan plan i odlučio je da trči sa mnom i Najdanom do polumaratonskog cilja i pejsa nas na otrpilike 5:20. Krenuli smo i zaista to i ostvarili. Do polumaratona je bilo prilično lako, pejs koji mi je skroz ok, čak lagan, još uvijek nije bilo toliko vruće. Ja sam prošla kroz cilj polumaratona zbog prodatih kilometara, i razmišljala, OK sada, ako i ne završim maraton, imam bar jednu medalju.
Nakon polumaratona, počinjemo trčati kao četveročlana grupa: Meris Bihorac, Jasko Aličehajić, Najdan Talam i ja. Ja vam zaista ne mogu nikako prenijeti emocije o značaju ove grupice. Mene je na nekom 26. km počela hvatati kriza, bilo je vruće, pusto, falilo nam je vode i počeo me boljeti lijevi kuk, kojeg sam i ranije osjećala na dužinama. Osjetila sam kako mi pada pejs i energija, ali kad god sam pogledala ispred sebe, tu su bila tri momka, koja su hrabro gurala naprijed. U svom tom skoro momentu, gdje smo uveliko presušili, neko kao da nam je poslao dva mala anđela, dječaka i djevojčicu, koja su negdje u Vojkovićima stajala ispred kuće i držala dvije flaše od pola litra ledene vode. Dali su nam te flaše, pa smo se svi napili i zalili glavu i vrat koliko smo mogli. Neka dva kilometra iza, Jasko je pitao drugog dječaka da nam da svoju flašu vode i to je puno pomoglo. Na okrepama je Jasko sipao vodu u flašicu, koju je nosio i dijelio s nama, hvala mu do neba!
Patnja je za mene prestala negdje na 32. km, a posebno nakon okrepe na 33. km, koju su držali Dobrinjci, legende. Tu je moja Nermina Kraljić donijela zaleđenu flašicu vode, s odrezanim vrhom, koju sam nosila do iza 36. km (i uz famozno brdo kod „Fahda“), hladila sebe i dečke i hidrirala se. To je bukvalno bio prijelomni trenutak, nakon kojeg sam se osjaćala snažno, a i bolovi su otišli kao rukom odneseni. Neki se neće složiti, ali mislim da je velika pomoć bila i strategija uzimanja gelova na svakih 6 km, a s tim što sam na 30. km uzela jaki gel s 40 grama ugljikohidrata, kofeinom i taurinom, koji me „ispalio“ dalje. Već oko Hrasnog i definitivno od Željinog stadiona, osjećala sam se jako dobro i razmišljala da popravim pejs koji je do tada bio prilično konstantan, ali sam se plašila nečeg nepredviđenog i bila oprezna, jer je ipak prvi...Naša mala grupica se držala skupa i dalje, ali sam ja nakon Skenderije preuzela vođstvo i nagazila posljednji, meni 43. km (sat je pokazao 970 m preko 42 km), na pejs 4:55. U glavi mi je bio Ersanov savjet da je bolje da završim jako, nego da se potrošim u prvom dijelu trke i „dovučem“ se do kraja. Tako je i bilo, mudar neki čovjek...
Hell Ain't a Bad Place to Be
Cilj! Rezultat – 3:54:28, 6. mjesto u ženskoj konlkurenciji. U cilju većina mojih bliskih ljudi: porodica, partner, prijatelji, grupa, trkački jarani, naša mala TCM grupica koja je zavrsila unutar 2 minute...Nermina je, kako je i obećala, donijela šampanjac, koji je otvorio Jasmin, zalio me, a malo sam i popila. Ne puno, još...to je došlo na red u drugom dijelu dana. Osjećaj je, kao i svima, neopisiv – ja sam sada maratonka! Položila sam jedan od najvećih testova mentalne i fizičke idržljivosti, završila ga sretno i snažno. Mnogo puta u životu sam testirala svoje granice, intelektualne, fizičke, emotivne, često i ekstremno, ali rijetko šta se može mjeriti s ovim osjećajem. Sigurno je uveliko doprinijela i činjenica da je ovo MOJ grad, moji ljudi, organizatori kojeg cijenim, volim i poštujem, i uz sve teškoće i vrućinu, ne bih se mijenjala za Londone, Berline ili Tokija.
Da li ću opet? Hell, yeah...Napravit ću malu pauzu, a onda ide sljedeći maraton na proljeće 2023. godine, vjerovatno Engleska i Manchester, puno jače, a onda, ko zna...
Godina 2015. potpuno je promijenila moj i živote mojih najbližih, okrenula ih potpuno neočekivano sasvim naopako. Te godine, kobnog 4. oktobra, smrtno je stradao moj sin Salih u 12. godini života. Na igralištu. Taj dan i danas mi je pred očima, a njegov pogled prati me uvijek i svuda.
Naredne godine sam se iz dana u dan borila sa samom sobom, nastojeći da shvatim šta se desilo i da ostanem jaka zbog svoje dvije kćerke, jer ako ja ne budem jaka i ne budem primjer i one će pasti zajedno sa mnom. Bilo je teško. Nesvjesno sam se počela povlačiti u sebe. Prestala sam izlaziti sa prijateljicama, a samoća, depresija i lažni osmijeh su postali moji novi prijatelji.
Godina 2017. me vratila u stvarnost. Postala sam svjesna šta se sve dogodilo i da moram nastaviti živjeti. Ipak, nastavila sam se uvijek iznova pitati kako, jer je taj dan s njim umrlo i pola mene.
U novembru sam na Facebooku pronašla grupu Trčanje i to. Trčanje nije bilo strano u mojoj porodici i moj brat je insistirao da pronađem aktivnost koja će mi odgovarati, tražio da se pokrenem. U martu 2018. sam kontaktirala voditeljicu ove grupe, Nudžejmu i nakon trećeg kontakta s njom sam došla na trening. Moj prvi trening u grupi je bio trening snage. Drugi trening smo trčali i taj dan je bio presudan da nastavim. Trening za treningom, shvatila sam da je trčanje postalo moj mir, moja sreća i zadovoljstvo.
Zahvaljujući dragom Bogu, pa onda trčanju i divnim prijateljima u grupi, naučila sam oduprijeti se depresiji i samoći. Nestao je lažni osmijeh, a vratio se onaj pravi, iskreni.
Moje kćerke Sara i Emina su mi se također pridružile na trčanju i sada su sretnije, nasmijanije. Naučile smo da dijelimo ljubav na svoj, poseban način, istovremeno uvijek se sjećajući Saliha.
Trčanje mi je vratilo ambicije i ponovno me naučilo kako da postavljam ciljeve i da se borim za njihovo ostvarenje. Mnogi za ovaj sport na početku kažu da je dosadan, ali poslije nekoliko treninga – svi tvrde suprotno.
Trčanje je promijenilo i mene i moju porodicu. Naučilo nas je šta znači biti opet sretan, zadovoljan, zahvalan i težnji ka boljem. Pomoglo mi je da ustanem, da nastavim živjeti i da uvijek budem još bolja osoba.