Završen Splitski polumaraton, moj prvi ikada polumaraton.
Benjamin Franklin reče:"Ljudsku radost ne stvara toliko velika sreća, koja nam se rijetko nasmiješi, koliko mali pomaci koji se događaju svakog dana."
Osjećaj koji te preplavi kada završiš polumaraton zamijeni sav umor koji osjećaš tokom trke, sve bolove u mišićima. Ako pitate je li vrijedilo - APSOLUTNO DA JESTE!!
Meni je ovaj polumaraton bio poseban i iz jednog drugog razloga. Održavao se na godišnjicu smrti moje majke. Prije 6 godina, mojoj svili je prestalo kucati srce. Kada sam prijavila Splitski polumaraton, dala sam obećanje i njoj i sebi da ću ga istrčati bez obzira na sve jer moje srce još uvijek kuca, još sam živa i zdrava i nosim uspomenu na nju. Mama, ti si za života trčala mnoge životne maratone i polumaratone o kojima ja ništa ne znam niti ću možda jednog dana saznati. U posljednjem, onom najvažnijem, nisi stigla do cilja. Bolest je bila brža.
Ja sam, pak, odlučila da idem drugim putem, da trčim neke druge polumaratone koji valjaju meni, mom psihičkom i fizičkom zdravlju. I mnogo sam sretna što je tako jer se trčeći osjećam življom nego ikada. Zahvaljujući trčanju u moj život su ušle osobe koje me konstantno guraju naprijed, "tjeraju" da pomjeram granice, izlazim iz komfor zone i budem što bolja verzija sebe. Mama, uspjele smo!
Za tebe, za život!